Nije svatko prikladan za zadatak čuvanja ovaca. Zahtijeva daleko više od same fizičke snage i izdržljivosti; istinska predanost, osjećaj odgovornosti, strpljenje i duboka ljubav prema životinjama bitni su. Iako mnogi ovu profesiju smatraju napornom i necijenjenom, ona nudi jedinstvene izazove i nagrade, što ilustrira priča o Selvanu Melvudinu Budi, pastiru iz Bosne.
Selvan, od milja zvan Buda, stekao je slavu u cijelom kraju ne samo zbog svoje posvećenosti uzgoju ovaca, već i zbog svog izuzetnog životnog puta koji je plijenio interes javnosti.Na livadama planine Vlašić, u mjestu Mudrika u Bosni i Hercegovini, Selvan Melvudin Buda živi kao pastir. Njegov narativ služi kao pravi testament i izazova i ljepote svojstvene životu pastira. Prije nekoliko godina, Selvan je pred kamerom Srećka Stipovića podijelio svoja iskrena iskustva, govoreći o svojim dnevnim rutinama, dubokoj ljubavi prema ovcama i značaju pastirskog posla.
Selvan, koji trenutno ima oko 180 ovaca, cijeli je život posvetio ovom zanatu. “Radim s vlasnikom na mužnji ovaca, ali ove godine će naš sir biti skup.” Objašnjava da će biti dvostruko skuplja od dosadašnje, jer to zahtijeva situacija. Kao jedini pastir u tom kraju planine Vlašić, Selvan ističe da svoje zanimanje ne bi mijenjao ni za što drugo.
“Nemam interesa raditi za tvrtku; taj put nije prikladan za mene.” “Budući da sam odrastao uz ovce, upoznat sam s ovom industrijom od četvrtog razreda i zadovoljan sam svojim životom”, nastavlja.Na upit o padu interesa za pastirstvo, Selvan odgovara izravno: “Ljudi bježe u urede, vjerujući da je to vrhunski posao.” Međutim, onima koji su prigrlili ovo zanimanje ono postaje način života. “Cijeli svoj život sam posvetio tome, imao sam svoje ovce i prije rata. Ne bih mijenjao svoj život za mjesto predsjednika BiH, jer je moja ljubav prema svojim ovcama i ovom stilu života nepokolebljiva.
Unatoč skromnoj plaći od oko 800 maraka, što je otprilike 400 eura, i nedostatku zdravstvenog osiguranja, Selvan je zadovoljan jer mu je poslodavac uvijek spreman financijski pomoći kada je to potrebno. “Nemam pritužbi na ovce; obožavam sve što je povezano s njima”, dijeli. Iako se kući vraća samo dvije noći mjesečno, to mu ne smeta. “Kad god zatražim novac od svog šefa, on mi da iznos koji god tražim”, navodi.
Međutim, ovaj stil života nosi i svoje žrtve. Selvan je doživio tri razvoda zbog svoje profesije. “Nisam oženjen”, kaže. “Bio sam u braku tri puta, ali sada nisam. Nijedna žena ne želi biti pastir. Svi žele gospodina muškarca, nekoga s autom i novcem. A ja nemam ni vozilo ni vozačku dozvolu. Kad kažem žena ‘izvoli’, ona ode”, primjećuje bez trunke gorčine. “Da sam birao između žena i ovaca, odlučio bih se za ovce.” Njegova naklonost prema njima je jasna: uživa ih hraniti i izlagati na događajima. Zdravlje ovaca, njihova uhranjenost i zadovoljstvo vlasnika su ono što mu je uistinu važno.
Priča o Selvanu vrti se oko čovjeka koji je otkrio radost u životu koji je istovremeno jednostavan i zadovoljavajući. Iako njegova odluka možda neće odjeknuti kod svih, Selvan nepogrešivo pokazuje da se sreća ne nalazi nužno na mjestima gdje je drugi traže. Za njega pravo zadovoljstvo leži u prirodi, okružen ovcama, daleko od kaosa urbanog života i suvremenih borbi.
