Kada je osmogodišnja Nina fon Galvic nestala na putu do škole, cijela Njemačka je stala. Njen povratak nakon pet mjeseci bio je čudo, ali i početak misterije koja traje decenijama. Ko ju je oteo i zašto je na kraju puštena?
- Ko je zapravo oteo malu Ninu fon Galvic i zašto su se otmičari na kraju odrekli ogromne svote novca, pitanje je koje već više od četiri decenije nema odgovor. Iako se slučaj dogodio davne 1981. godine u Njemačkoj, i danas izaziva jezu i brojna nagađanja. Bio je to jedan od najšokantnijih i najneobičnijih slučajeva otmice u historiji zemlje – i do danas ostaje misterija bez jasnog kraja.
Te hladne decembarske zore, osmogodišnja Nina, kćerka bankarskog službenika i umjetnice, krenula je u školu kao i svakog drugog dana. Hodala je zajedno s djecom iz komšiluka, sve dok u jednom trenutku nije zaostala za grupom. Nikada nije stigla do učionice. Kada su učitelji primijetili da je nema, odmah su pozvali roditelje, a ubrzo i policiju.
Nedugo zatim, porodica je primila jeziv poziv koji je promijenio sve. Na drugoj strani žice čuo se muški glas, a zatim i snimak male Nine. Glas djeteta bio je tih, ali dovoljno jasan da potvrdi da je živa. No, otmičar nije odmah tražio otkup, već je postavio pitanje koje je roditeljima zaledilo krv u žilama: „Koliko vi vrednujete svoju ćerku?“
- U narednim satima odvijala se drama kakvu ni film ne bi mogao dočarati. Otac je, po uputama otmičara, morao putem radija na unaprijed dogovorenoj frekvenciji saopštiti sumu koju je spreman da plati. Dogovorena je svota od 800.000 njemačkih maraka, a otmičar je dao detaljna uputstva. Plan je bio da otac 24. decembra, na sam Badnjak, iz voza u pokretu izbaci paket s novcem kada dobije signal. Međutim, signal nikada nije stigao. Kasnije se pokazalo da je policija, pokušavajući pomoći, kupila sve karte u tom vozu, što je očigledno otmičarima otkrilo da su im za petama.
Pregovori su time postali još napetiji. Drugi pokušaj dogodio se 30. decembra, kada je otac, prema novim uputama, helikopterom trebao kružiti iznad jednog polja i čekati znak. Ali ni tada nije uspio predati otkupninu. Umjesto dogovora, otmičari su ga optužili da sarađuje s policijom i prekinuli su svaki kontakt.
Nakon tri sedmice tišine, stigla je nova poruka. Ovog puta su poslali i snimak vesele Nine, što je roditeljima dalo tračak nade. No, cijena je porasla – sada su tražili 1,2 miliona maraka. Pokušaj 5. februara 1982. završio se kao i prethodni – bez ikakvog signala. Porodica je bila očajna. Policija nije imala rješenja, a svaki pokušaj dogovora završavao je u ćorsokaku.
- U tom trenutku roditelji su odlučili da prekinu saradnju s policijom. U pomoć im je priskočio televizijski novinar Franc Tartaroti, koji je ponudio da postane posrednik. Njegova uloga kasnije će se pokazati presudnom.
U noći 12. maja, Tartaroti je, prema dogovoru, iz voza izbacio paket s milion i po maraka. Samo tri dana kasnije, dogodilo se pravo čudo – Ninu su pronašli na autobuskoj stanici, živu i gotovo neoštećenu. Bila je mršava, uplašena, ali fizički zdrava.
Njena priča bila je nevjerovatna. Rekla je da je pet mjeseci živjela u maloj sobi starog kućerka čiji su prozori bili zakovani daskama. O njoj su se brinuli muškarac i žena. Donosili su joj hranu, knjige, igračke, čak su se i igrali s njom. Ali je nikada nisu izvodili vani.
Uprkos brojnim pokušajima, policija nikada nije uspjela otkriti ko su ti ljudi bili. Postojale su razne teorije – jedna od njih tvrdila je da su otmičari imali saučesnika unutar policije, koji ih je upozoravao na svaki potez vlasti.
- Još bizarnije je to što ogroman dio otkupnine nikada nije pronađen. Policija je evidentirala serijske brojeve svake novčanice i pratila banke, ali se ništa nije pomjerilo. Samo 400.000 maraka pronađeno je slučajno u jednoj šumi krajem 1982. godine. Ostatak novca je, čini se, nestao bez traga – možda zakopan, možda izgubljen, a možda i spaljen. Čak ni nakon prelaska na euro 2002. godine, nijedna označena novčanica nije se nikada pojavila u opticaju.
Nina se, nakon povratka, iznenađujuće brzo vratila normalnom životu. Pohađala je školu, družila se s vršnjacima i odbila pomoć psihologa. Tvrdila je da su se otmičari prema njoj ponašali “ljubazno i pažljivo”, što je dodatno zbunilo javnost.
- Ipak, iako se fizički oporavila, slučaj je zauvijek ostao duboka rana u kolektivnom sjećanju Njemačke. Kako je moguće da otmičari koji su tražili ogromnu sumu na kraju nisu iskoristili ni marku tog novca? Zašto su pustili djevojčicu živu nakon pet mjeseci? Da li su imali neki skriveni motiv, ili su možda željeli nešto više od novca – možda poruku, ili osvetu?
Danas, više od 40 godina kasnije, slučaj Nine fon Galvic i dalje je obavijen velom tajne. Iako je ona nastavila život daleko od očiju javnosti, pitanje ko ju je oteo i zašto je još uvijek bez odgovora. Misterija te decembarske jutarnje šetnje do škole i dalje lebdi u zraku, podsjećajući koliko su ponekad najjezivije priče upravo one bez kraja.
