Kada su u porodici iz Gradiške rođena tri sina, niko nije mogao ni da nasluti da će njihova imena decenijama kasnije postati tema za smijeh, rasprave i čuđenje širom zemlje. A iza svega se krije priča o prkosu, humoru i ljudskosti koja nadmašuje istoriju..
- Kada su se u porodici Misimović iz Gradiške pojavila tri sina, to nije bila obična vijest u malom mjestu. Ali ono što je njihov otac, Vitomir Misimović, odlučio da im podari – zauvijek će ih izdvojiti iz mase. Najstarijeg sina nazvao je Karađorđe, drugog Tito, a najmlađeg Draža. Tri imena koja su u istoriji često bila na suprotnim stranama, spojena su u jednoj kući, pod istim prezimenom i krovom.
Vitomir, povratnik iz Australije, bio je čovjek jakog karaktera, poznat po britkom jeziku i želji da misli svojom glavom. Nije vjerovao u komunizam, ali mu je prkos bio jači od uvjerenja. Zato je svom drugom sinu dao ime po čovjeku čiju ideologiju nikada nije prihvatao – Josipu Brozu Titu. Kažu da je to učinio namjerno, poluosmjehom, svjestan da će izazvati smijeh i nevjericu. Bio je to njegov način da pokaže da se ne boji tabu tema, da niko ne treba da bude zarobljen istorijom.
Njegov sin, Tito Misimović, danas čovjek srednjih godina, često se sjeća djetinjstva uz osmijeh, ali i sa dozom nelagode. „Kad učitelj pita ko je bio Tito, svi pogledaju u mene“, prisjeća se. Djeca su ga zadirkivala, a jednom je s bratom našao duhovit način da se izbori s tim. „Rekli smo – Tito je naš tata! Učionica je prasnula od smijeha, a nastavnik nije znao da li da nas pohvali ili kazni.“ Taj trenutak ostao mu je urezan kao podsjetnik da ponekad humor može razoružati sve predrasude.
- Kroz život ga je ime pratilo kao sjena – ponekad smiješna, ponekad teška. Bilo je trenutaka kada se osjećao čudno zbog pogleda ljudi, ali s vremenom je naučio da ime ne određuje njegov karakter. „Nisam birao svoje ime,“ kaže, „ali sam birao da ga nosim s ponosom.“ Naučio je da se ne stidi zbog onoga što simbolizuje prošlost, jer je znao da vrijednost čovjeka ne mjeri ono što piše u dokumentima, već ono što radi svakog dana.
Njegovo neobično ime mu je, zanimljivo, i nekoliko puta pomoglo u životu. Kada bi ga policija zaustavila u rutinskim kontrolama, sve bi se završavalo osmijehom. Jedan saobraćajac mu je čak rekao: „Ne mogu ja da pišem kaznu Titu – to bi bilo istorijski neprimjereno.“ Taj trenutak je Titu ostao u sjećanju kao dokaz da i apsurd može imati toplu stranu, da i najteže stvari ponekad nose zrno šale.
Ali ne može se reći da je sve uvijek bilo lako. Kada je došao trenutak da krsti svoje dijete, sveštenik je odbio da obavi obred dok se Tito ne odrekne imena. „Rekao je da s tim imenom ne mogu u crkvu,“ prisjeća se. Na kraju su pronašli kompromis – u crkvenim knjigama upisan je kao Tomislav, i tako je sve prošlo mirno. Taj događaj ga je naučio koliko duboko prošlost još uvijek upravlja ljudima, i koliko je teško osloboditi se simbolike koju neko drugo vrijeme ostavi za sobom.
- Danas, Tito Misimović živi u Glini. Radi kao varioc, gradi kuću, odgaja djecu sa suprugom Zorom, i – što sam kaže – napokon se iskreno smije svom imenu. „Zora se nije uplašila kad sam joj rekao kako se zovem,“ priča kroz osmijeh. „Samo je rekla da je sudbina htjela da Zora bude uz Tita.“ U tom jednostavnom odgovoru krije se toplina i prihvatanje koje mnogi traže čitav život.
Iako njegovo ime podsjeća na podjele, ratove i ideologije, Tito na to gleda mirno. Za njega, ime je samo riječ – priča koju nosiš, a možeš je ispričati kako želiš. „Ljudi previše ozbiljno shvataju sve to. Moj otac mi je dao ime iz inata i šale, a ja sam iz toga naučio da život nije borba oko simbola, nego način kako živiš svaki dan.“
Čak planira da jednog dana s porodicom posjeti Kumrovec, rodno mjesto Josipa Broza. „Ne zbog politike,“ kaže, „već iz radoznalosti. Zašto da ne? Ime ne mora da znači pripadnost. To je samo priča – a svako svoju priču može da ispriča drugačije.“
- Priča porodice Misimović nije samo zanimljiva anegdota o neobičnim imenima. To je priča o hrabrosti da se prkosi podjelama, o ocu koji se poigrao istorijom i sinu koji je iz te šale naučio važnu lekciju – da identitet ne dolazi iz prošlosti, već iz karaktera.
Decenijama kasnije, mnogi i dalje pokušavaju da shvate zašto je Vitomir to učinio. Da li je to bila šala, bunt, ili simbol pomirenja? Možda pomalo od svega. Ali jedno je sigurno – ta tri imena danas ne izazivaju sukobe, već pokazuju da se iz različitosti može roditi mir.
- Tito Misimović, čovjek koji nosi ime koje je za jedne svetinja, a za druge rana, danas je tih, nasmijan i spokojan. Njegova priča pokazuje da čovjeka ne definiše politika, već dobrota i dostojanstvo. I možda baš u toj neobičnoj kombinaciji imena – Karađorđe, Tito i Draža – leži poruka koju vrijedi zapamtiti: da život može biti šala na račun istorije, ali i dokaz da mir počinje u čovjeku koji se ne plaši da bude svoj.
