Starinski recept iz manastira ponovo je osvojio internet, a mnogi tvrde da je bolji od modernih verzija. Jednostavne namirnice, neočekivano bogat okus i jedan trik koji sve mijenja, zato je ova pita postala hit koji svi žele probati. Ali ono što je čini posebnom skriva se u detaljima koje domaćice rijetko otkrivaju.
- U trenucima kada počinje period posta, mnogi se okreću jednostavnijim jelima, često ograničeni izborom sastojaka. Upravo tada na scenu stupa posna manastirska pita, starinsko jelo koje je preživjelo generacije i zadržalo gotovo zagonetnu moć da osvoji svakoga ko ga proba. Postala je omiljena ne samo među onima koji poste, nego i među onima koji jednostavno vole tradicionalnu kuhinju. Njena čar je u tome što se priprema bez jaja i mliječnih proizvoda, a opet uspijeva postići bogat i pun okus, toliko primamljiv da se često pojede i prije nego što se u potpunosti ohladi.
Oni koji su je probali tvrde da ostavlja utisak topline i domaće kuhinje, okus koji podsjeća na vremena kada su se jela pripremala s više pažnje i manje žurbe. Čak i oni koji inače ne biraju posnu hranu priznaju da bi ovu pitu jeli bez razmišljanja. U domaćinstvima se često priprema kada se želi ostaviti poseban utisak, bilo da su u pitanju ukućani, gosti ili svečani obroci tokom posta. Ono što je čini posebno privlačnom jeste spoj jednostavnih sastojaka i bogate teksture, jer se u svakom zalogaju osjeti balans između sočiva, luka i gljiva.
Osnova ovog jela počiva na dvije važne komponente: tijestu koje se ručno mijesi i filu koji se pažljivo priprema. Za tijesto je potrebno 600 grama brašna, mala količina kvasca – oko 15 do 20 grama – kašičica šećera i isto toliko soli, te voda koja sve povezuje u meku, podatnu smjesu. Fil se sastoji od 300 grama sočiva, praziluka, jedne glavice crnog luka i šampinjona. Začine svako bira po ukusu, ali najčešće se dodaju so, biber i začinska paprika, koja jelu daje dodatnu dubinu.
- Priprema fila započinje kuhanjem sočiva. U veću posudu dodaje se oko litra i po vode, u koju se stavlja oprano sočivo sa malo soli. Dok se ono kuha, na malo vode dinsta se praziluk i crni luk sve dok ne omekšaju i ne puste karakterističnu aromu. Na kraju se dodaju sitno sjeckane gljive, koje tokom pripreme ispuste svoju tečnost, pa se cijela smjesa kuha dok voda u potpunosti ne ispari. Kada se kuhano sočivo sjedini s lukom i gljivama, nastaje fil koji je iznenađujuće bogat i ukusan, čak i bez ijednog sastojka životinjskog porijekla.
- Nakon što se fil ostavi da se ohladi, prelazi se na pripremu tijesta. Brašno se sipa u veliku posudu i u njegovoj sredini pravi se udubljenje – mjesto gdje će se aktivirati kvasac. U tu rupu dodaju se kvasac, malo vode i šećer, kako bi se masa probudila. Nakon kratkog miješanja, dodaje se so, a zatim i ostatak vode. Tijesto se mijesi dok ne postane glatko i elastično, a zatim se dijeli na desetak manjih loptica. Svaka od tih loptica predstavlja buduću koru, pa je važno da odstoje barem petnaestak minuta kako bi se tijesto opustilo i lakše razvijalo.
Kada tijesto odmori, prelazi se na najzanimljiviji dio – razvijanje jufki. Svaka loptica se pretvara u tanku koru, dovoljno veliku da primi obilnu količinu fila. Za razliku od nekih pita gdje se fil nanosi djelimično, kod manastirske pite se svaka kora u potpunosti prekriva nadjevom, što na kraju daje slojevitu strukturu i bogat okus. Kora se zatim uvija ili slaže u pleh, ovisno o tome koju formu domaćica želi postići.
Kada su sve kore složene, formiraju gustu, sočnu pitu koja se peče oko 35 minuta na temperaturi od 200 stepeni. Tokom pečenja kuća se ispuni mirisom koji podsjeća na stare kuhinje, miris u kojem se stapaju luk, gljive i miris tek pečenog tijesta. Upravo taj trenutak mnogi smatraju najljepšim – kada se otvara rerna i pita poprimi zlatastu nijansu, najavljujući da je spremna za posluživanje.
- Rezultat je jelo koje ostavlja utisak topline i jednostavnosti, ali istovremeno djeluje bogato i svečano. Iako je riječ o posnom receptu, njegova kombinacija sastojaka daje jelu punoću koja može parirati i najsočnijim pitama izvan posta. Zbog toga je mnogi pripremaju i tokom običnih dana, jer je dovoljno zasitna da zamijeni kompletan obrok, a dovoljno lagana da se pojede u bilo koje doba dana.
Ono što dodatno izdvaja manastirsku pitu jeste tradicija koju nosi. Ovaj recept čuva duh starih vremena kada su se posna jela pripremala promišljeno i sa svrhom, a svaka namirnica birala pažljivo. U njenoj jednostavnosti krije se mudrost generacija koje su naučile kako od skromnih sastojaka napraviti pravo malo remek-djelo.
- Za kraj, vrijedi istaći da je ova pita idealan izbor za sve koji traže toplinu domaće kuhinje, bilo da poste ili samo žele probati nešto drugačije. Njena priprema nije komplikovana, ali zahtijeva malo vremena i pažnje – onoliko koliko je potrebno da jelo ponese okus tradicije i postane omiljeni recept koji će se prenositi dalje.
