Postojao je jedan predmet koji se nalazio gotovo u svakom domu bivše Jugoslavije, ali o kojem se danas malo govori. Bio je toliko uobičajen da ga niko nije smatrao posebnim sve dok nije nestao iz naših života i ponovo se pojavio, ovoga puta kao pravi raritet.
- Za mnoge koji su odrastali u bivšoj Jugoslaviji, postojale su stvari koje su se podrazumijevale i bez kojih se dom nije mogao zamisliti. Raskošna kristalna pepeljara koju niko zapravo nije koristio, Vilerovi gobleni koji su godinama nastajali marljivim rukama baka, masivni regal koji je zauzimao cijelu zidnu površinu, kao i posuđe rezervisano za posebne dane – sve je to činilo obični jugoslovenski interijer. Bilo je tu i tanjira s Diznijevim likovima, ručno izrađenih suvenira iz „Narodne radinosti“, pa čak i sitnica koje su se dobijale na poklon uz novine ili kao uspomene s putovanja. Skoro svaka porodica imala je neki od tih predmeta, a mnoge su imale sve.
Ipak, postoji jedan detalj iz tih domova koji se danas sve rjeđe spominje. Riječ je o predmetu koji je decenijama bio sastavni dio porodičnih polica, a sada se smatra pravim kolekcionarskim draguljem. I dok se sjećanja na bivšu državu često romantiziraju, predmeti koji su je obilježili žive sasvim drugačiji život – neki su se izgubili, neki su završili u kontejnerima tokom renoviranja, a neki su ponovo isplivali na površinu, ovaj put kao vrijedni artefakti jedne kulture koja više ne postoji.
Dovoljno je prošetati buvljacima kako bi se shvatilo koliko se prošlost rasprodaje. Izložene su stare činije, kristali, figurice, posuđe koje se nekad čuvalo kao svetinja. To nisu bili obični ukrasi – predstavljali su male, šarene fragmente biografija čitavih porodica. Stajali su na policama kao tihi svjedoci rođendana, porodičnih ručkova, svađa, pomirenja, velikih i malih trenutaka. Mnogi ljudi danas ne razumiju zašto njihovi roditelji ili djedovi čuvaju te predmete. Ali za generacije koje su odrastale u Jugoslaviji, oni su nosili emotivnu težinu koju je teško objasniti.
- Posebno mjesto među tim uspomenama zauzimaju radovi iz slovenskih staklana, koje su se decenijama smatrale ponosom domaće industrije. Ljepota, preciznost i umjetnički stil koji su nudili često su se upoređivali s proizvodima mnogo poznatijih majstora iz Češke. Kristal iz Steklarne Hrastnik bio je simbol elegancije, kvaliteta i statusa. Gotovo da nije bilo doma u kojem se nije nalazila barem jedna vaza, čaša ili činija iz ove fabrike.
U vrijeme kada se Jugoslavija protezala „od Vardara pa do Triglava“, ovi predmeti bili su svojevrsni standard. Bilo da je riječ o poklonu za vjenčanje, godišnjicu ili useljenje u novi stan, komad hrastničkog stakla bio je uvijek dobrodošao i cijenjen. A danas, kada se većina tih predmeta izgubila u vrtlogu vremena, oni koji su preživjeli postali su simbol nečega mnogo većeg – podsjetnik na epohu u kojoj su se estetika i svakodnevica prirodno ispreplitali.
Među predmetima koji se danas u kolekcionarskim krugovima posebno izdvajaju nalazi se i dekorativna činija u art-deko stilu, prepoznatljiva po drškama oblikovanim u siluete golubova. Nekad je to bio komad koji je stajao u gotovo svakom domu, često u različitim bojama, ovisno o ukusu porodice. Danas je rijetkost. Jedan od najljepših sačuvanih primjeraka trenutno se prodaje za 340 dolara, što jasno pokazuje koliko se vrijednost ovih predmeta promijenila. Prema opisu prodavača, činija datira iz perioda između 1930. i 1939. godine, što je čini još interesantnijom, a možda i sentimentalnijom za one koji su u njoj vidjeli samo običan ukras.
- Sve to govori o jednom vremenu kada se dizajn stvarao s namjerom da traje, kada su fabrički komadi imali dušu, a estetika nije bila rezervisana samo za bogate. Jugoslovenski dizajn mogao je stati rame uz rame sa svjetskim trendovima, a Steklarna Hrastnik bila je jedan od njegovih najprepoznatljivijih ambasadora.
Ova fabrika, osnovana još 1860. godine u istoimenom mjestu u Sloveniji, imala je impresivnu ulogu u svakodnevnom životu tadašnje države. Do osamdesetih godina prošlog stoljeća proizvodila je 80 posto staklenih proizvoda za domaćinstva i ugostiteljstvo, kao i 90 posto malene ambalaže za farmaceutsku, kozmetičku i prehrambenu industriju. Bilo je skoro nemoguće otvoriti kuhinjski ormarić, ući u restoran ili apoteku, a da ne vidite bar jedan njihov proizvod. Kvalitet se nije morao naglašavati — on se podrazumijevao, kao što se danas podrazumijeva nostalgija kad se ti predmeti pojave pred nama.
- Danas, kad se među polurasprodanim ostacima na buvljacima pojavi poneki komad hrastničkog kristala, rijetko ko ostane ravnodušan. Za jedne je to artefakt koji vrijedi novca, za druge sentimentalni vraćanje u drag dio prošlosti. Ali za sve ima isto značenje — podsjeća na vrijeme u kojem su predmeti, baš poput ljudi, imali svoju priču, svoj karakter i svoje posebno mjesto u domu.
