Šta ako je najveća ljubavna institucija koju poznajemo zapravo unaprijed osuđena na propast? Jedan odvjetnik tvrdi da statistika krije nešto mnogo mračnije nego što smo spremni priznati. Njegova objašnjenja mijenjaju način na koji gledamo na brak… ali i na sebe.
- Kada neko provede više od dvadeset godina sjedeći nasuprot parovima čije se zajedničko putovanje pretvorilo u borbu za opstanak, onda njegovi uvidi postaju mnogo više od pukih zapažanja. Upravo takvu perspektivu donosi James Sexton, jedan od najpoznatijih američkih odvjetnika specijaliziranih za razvode. Njegova iskustva iz njujorških sudnica oblikovala su pogled na brak koji mnoge uznemiri, ali i natjera na razmišljanje. Tokom jednog razgovora s Jayjem Shettyjem otvorio je dušu i govorio o trendu koji, prema njemu, nije samo zabrinjavajući – nego zastrašujući.
Sexton godinama posmatra kako zajednički život dvoje ljudi može krenuti u smjeru koji niko nije planirao. Priče koje mu klijenti povjeravaju često su ispunjene razočaranjem, izgubljenim očekivanjima i tihim bolovima koje nose godinama. Zato ne iznenađuje kada kaže da statistika prema kojoj gotovo svaki drugi brak završi razvodom nije samo hladna brojka nego realna slika onoga što svakodnevno gleda. Ipak, pravi šok nastaje tek kada počne objašnjavati zašto smatra da je takav postotak mnogo više od pukog društvenog fenomena.
Prema njegovom mišljenju, broj razvoda je toliko visok da se brak može posmatrati gotovo kao rizičan pothvat. Sexton koristi pravničke termine kako bi objasnio ono što većina ljudi osjeti, ali teško izgovara. U pravu, kaže, postoji razlika između nemara i nepromišljenosti. Nemar znači neprepoznavanje velike vjerovatnoće štete, dok nepromišljenost predstavlja svjesno ignoriranje ozbiljnog rizika. Kada se taj koncept primijeni na brak, dolazi se do nelagodnog zaključka: ako se upuštamo u nešto što u pola slučajeva završava traumom, onda se prema strogoj definiciji možda ponašamo – nepromišljeno.
- Ono što ga dodatno zabrinjava jeste činjenica da razvod nije jedini pokazatelj neuspjeha. Sexton postavlja pitanje koje mnoge pogađa u samu srž: šta je s parovima koji ostaju zajedno, ali godinama žive u nesreći? Koliko je onih koji dijele isti prostor samo zbog djece, navike ili straha od gubitka imovine? Koliko je brakova koji se održavaju iz dužnosti, a ne iz ljubavi? Kada i te primjere uključi u obračun, Sexton procjenjuje da bi stvarna stopa neuspjeha mogla biti oko 70 posto, što smatra gotovo nevjerovatnim.
Ipak, ono što zbunjuje jeste činjenica da se ljudi, uprkos svemu, i dalje vjenčavaju. Ne samo jednom – mnogi to čine i drugi, pa čak i treći put. Sexton tu vidi nešto duboko ljudsko: potrebu za pripadanjem, bliskošću i vezanošću. Uprkos svakoj lošoj statistici, uprkos svakoj tužnoj priči koju je slušao, kaže da se u ljudskoj prirodi krije snažna želja za vezom koja nadilazi strah od neuspjeha. Ta činjenica ga fascinira, jer pokazuje kako je ljudsko srce istovremeno krhko i nevjerovatno hrabro.
Međutim, ističe da se o ovim brojkama gotovo nikada ne govori otvoreno. Kada neko objavi zaruke, niko se ne usuđuje spomenuti statistiku, jer društvo to smatra nepristojnim, skoro tabu temom. Ali Sexton vjeruje da otvoren razgovor nije pesimizam – nego zdrav realizam. Po njegovom mišljenju, budući supružnici bi se trebali zapitati najvažnije pitanje: zašto se uopće vjenčavaju? Ne iz cinizma, već iz potrebe da shvate vlastite motive. Da li žele sigurnost, društvenu validaciju, romantičnu ideju ili rješavanje nekog ličnog problema? On smatra da brak nije rješenje ako ni sami ne znamo što pokušavamo popraviti ili nadomjestiti.
- Njegova poruka nije da ljudi trebaju odustati od braka. Naprotiv, Sexton naglašava da je vjenčanje divna odluka kada se donese iz razumijevanja, a ne iz impulsivnosti ili pritiska. Smatra da je ključ uspjeha u tome da se ne ulazi „zatvorenih očiju“. Ako je rizik ogroman, onda ga je važno prepoznati, a ne poricati. Kao odvjetnik koji je vidio previše slomljenih parova, vjeruje da bi iskrenost prema sebi mogla spasiti mnoge odnose prije nego što se uopće rode problemi.
Sextonove riječi pogađaju ravno u srce zato što nose njegovu profesionalnu, ali i ljudsku stranu. On ne govori samo kao odvjetnik za razvode. Govori kao svjedok propalih očekivanja, kao neko ko je vidio koliko ljubav može biti lijepa, ali i koliko može boljeti kada se raspadne. Njegova iskustva podsjećaju da se iza svakog razvoda kriju dvije priče, dva pogleda i dva slomljena svemira.
Na kraju, njegova poruka je jednostavna, ali snažna: prije nego što uđemo u brak, trebamo razumjeti sebe i svoje namjere. Trebamo znati što tražimo i što nudimo. A najvažnije od svega – trebamo biti spremni raditi na odnosu, jer se sreća ne stvara sama.
- U svijetu u kojem statistika često demotivira, Sexton ipak pronalazi trag nade: činjenicu da ljudi, bez obzira na rizike, i dalje vjeruju u ljubav. I možda je upravo u toj vjeri skriven razlog zbog kojeg se vrijedi usuditi, čak i kada izgledi nisu najsjajniji.
