Dok se mnogi pitaju kako preživjeti mjesec, iza kulisa se vodi borba koja bi mogla promijeniti živote stotina hiljada radnika. Riječ je o odluci koja već godinama izaziva žustre rasprave i stvara tenzije između onih koji rade, onih koji zapošljavaju i onih koji donose pravila.
- Minimalna plata u Bosni i Hercegovini već je dugo tema koja izaziva najviše rasprava, pa čak i podjela. Iako se o njoj govori gotovo svake godine, posljednjih mjeseci interes javnosti postao je intenzivniji nego ikad. Razlog je jednostavan: sve veći broj radnika osjeća da trenutna primanja sve teže prate životne troškove koji rastu iz mjeseca u mjesec. Inflacija, skok cijena hrane, energenata i stanovanja postali su svakodnevica, a pritisak na finansije domaćinstava doveo je mnoge porodice do granice održivosti.
U takvoj situaciji, prirodno je da se sve više ljudi okreće pitanju kako minimalna primanja mogu biti usklađena s realnim životnim okolnostima. Zbog toga se i zahtjevi za korekcijama minimalne plate čuju sve glasnije. Radnici ističu da trenutni iznos jednostavno ne osigurava dostojanstven život, dok se poslodavci brinu o tome hoće li moći ispratiti eventualna povećanja. Na narednoj sjednici Ekonomsko-socijalnog vijeća (ESV) upravo će ova tema biti u centru pažnje, a obje strane pripremaju argumente koji otkrivaju koliko je situacija kompleksna.
Sindikalni predstavnici jasno poručuju da više nema prostora za odlaganje. Prema njihovom mišljenju, povećanje minimalca nije samo pitanje poboljšanja standarda, već i pitanje pravde i realnog vrednovanja rada. Posebno insistiraju na tome da se plate razdvoje prema stepenu stručne spreme, jer su trenutne razlike postale gotovo nepostojeće. O tome je govorio i predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH, Samir Kurtović, naglasivši da su mnogi radnici, uprkos velikoj odgovornosti posla, dobili minimalna povećanja koja ne odražavaju kompleksnost njihovih dužnosti.
- Uvođenje minimalne plate od 1.000 KM donijelo je određene promjene, ali je istovremeno izbrisalo razliku između onih s nižim i onih s višim kvalifikacijama. Tako su radnice poput higijeničarki, čija su primanja ranije bila znatno niža, dobile povećanje do 1.000 KM, dok su radnici s većim obavezama i odgovornostima dobili tek mali dodatak na svoju platu. Ovakvo izjednačavanje izazvalo je nezadovoljstvo, jer su mnogi smatrali da time njihov rad gubi vrijednost u odnosu na složenost posla koji obavljaju.
Kurtović pojašnjava da su sindikati, unatoč otporima, uspjeli osigurati nešto veće razlike u javnom i realnom sektoru, gdje su radnici sa srednjom školom počeli primati oko 1.200 KM, ovisno o poziciji. No, prema njegovim riječima, to je tek mali korak u odnosu na ono što bi trebalo biti standard. On smatra da bi plate morale rasti u skladu s rastom potrošačke korpe i općim troškovima života, jer trenutni iznosi jednostavno ne prate realnost u zemlji. Posebno naglašava da poslodavci, naročito oni iz realnog sektora, imaju određene rezerve prema povećanju, ali da je nužno pronaći rješenje koje će biti održivo za obje strane.
Na drugoj strani, predsjednik Ekonomsko-socijalnog vijeća FBiH, Safudin Čengić, smatra da se mora napraviti precizna i objektivna analiza. Prema njegovim riječima, minimalnu platu treba sagledati realno, imajući u vidu stvarne mogućnosti poslodavaca, ali i potrebu da se jasno razlikuju plate prema kvalifikacijama i nivou odgovornosti koje određeni poslovi nose. On ističe da nije pravedno da radnici s različitom stručnom spremom i različitim nivoima odgovornosti primaju gotovo iste iznose, jer to dugoročno može demotivisati zaposlene i narušiti radnu etiku.
- Čengić naglašava da nijedan poslodavac ne bi trebao isplaćivati iste iznose radnicima koji nose različite terete i odgovornosti u okviru svog radnog mjesta. Takav sistem, prema njegovoj procjeni, samo dodatno otežava stvaranje zdravog poslovnog okruženja. On ističe da ekonomske prilike u zemlji nisu jednostavne i da treba pronaći ravnotežu između potreba radnika i mogućnosti poslodavaca, ali da činjenica ostaje ista: plate moraju biti pravične i primjerene stvarnim potrebama ljudi.
I dok sindikati poručuju da povećanje minimalca predstavlja borbu za dostojanstven život, poslodavci upozoravaju na moguće posljedice po poslovanje. Ipak, obje strane svjesne su da trenutni model ne funkcioniše kako bi trebao. Radnici se sve češće suočavaju s problemima poput nemogućnosti pokrivanja osnovnih troškova, dok poslodavci pokušavaju balansirati između opstanka i poštivanja propisa koji se stalno mijenjaju.
U ovakvoj dinamici postaje jasno da ovo pitanje nije samo ekonomsko, već duboko društveno. Minimalna plata utiče na kvalitet života, na socijalnu sigurnost i na osjećaj pravednosti u društvu, pa samim tim nosi i emocionalnu težinu. Za mnoge radnike, borba za veća primanja simbol je borbe za dostojanstvo i sigurnu budućnost njihove porodice.
- U narednim sedmicama očekuje se nastavak pregovora koji bi mogli donijeti promjene. Iako su stavovi različiti, zajednička je nada da će rješenje biti pronađeno. Jedno je sigurno: minimalna plata više nije samo broj na papiru – postala je simbol borbe za bolji život u zemlji u kojoj se mnogi nadaju pravednijem sutra.
