Neobično popodne u jednoj beogradskoj ustanovi otkrilo je nešto što niko nije očekivao – priču o prijateljstvu koje je preživjelo sudbinu, bolest i dva desetljeća tame. Ono što se dogodilo tog dana otkriva lice dobrote kakvo se rijetko sreće… i koje će mnoge ostaviti bez riječi.
- Psiholog Vladimir Đurić godinama dijeli emotivne priče iz svog rada, ali jedna koju je objavio 2020. godine i dalje ostavlja dubok trag među ljudima. U moru potresnih i lijepih trenutaka koje je vidio tokom petnaest godina provedenih u medicini, baš jedno obično popodne u posjeti psihijatrijskoj ustanovi ostavilo je najjači utisak na njega. Iako je tokom karijere svjedočio i uspješnim i tragičnim epizodama – od porođaja, reanimacija, pokušaja samoubistava, pa do posljednjih udisaja – ništa ga nije dotaklo kao prizor koji je tog dana dočekao.
U jednoj skromnoj sobi, iznenađujuće urednoj za domaće uslove, sa čistim zavjesama i nekoliko starih ruskih klasika na komodi, sjedila je neobična trojka: nasmijan pacijent u pidžami i dvoje gostiju u elegantnoj garderobi. Na prvi pogled, ništa posebno. Ali njihove emocije govorile su potpuno različite priče. On – presrećan što ga je neko posjetio, „čak i na ovakvo mjesto“. Oni – turobni, potreseni činjenicom da pred sobom vide tek sjećanje na nekadašnjeg prijatelja iz gimnazije.
Taj čovjek je nekada bio sve ono što mladić može poželjeti: privlačan, pametan, pun energije, odličan đak, uvijek raspoložen. Budućnost mu je bila široko otvorena, sve dok tokom druge godine ETF-a nisu počeli prvi znakovi poremećaja. Tražio je simboliku u brojevima, vjerovao da formule sadrže skrivene poruke namijenjene samo njemu. Bio je to uvod u paranoidnu shizofreniju, bolest koja je ubrzo preuzela svaki dio njegovog života. Prva hospitalizacija bila je tek početak – uslijedila je druga, pa dvadeset i druga.
- Kako su godine prolazile, taj nekada izuzetni momak počeo je da nestaje iznutra i spolja. Tijelo i duh slabili su pod teretom bolesti. Postao je ljuštura sebe, blijedo sjećanje na mladića koji je nekad bio simbol snage i inteligencije. A onda ga je sudbina dodatno pogodila – majka, jedina osoba koja se o njemu brinula, preminula je. Bez nje je ostao bez hrane, bez lijekova, bez doma. Završio je na ulici, potpuno sam.
I možda bi tu njegova priča zauvek završila, da jednog jutra jedna žena nije prošla kroz Tašmajdanski park. U rukama je nosio dvije kese – sve što mu je ostalo od života – i sjedio na klupi s bradom dugom dvije godine. Ponudila mu je komadić kifle, kao što je često činila kada bi srela nekoga manje sretnog od sebe. A onda se dogodilo nešto neočekivano: u tom zapuštenom čovjeku prepoznala je druga iz školskih dana, po očima i starom ožiljku sa ekskurzije u Budimpešti. Bio je to šok koji ju je na trenutak paralizirao, ali ju je mnogo brže pokrenuo.
Tu je počela jedna od najdirljivijih akcija zajedništva. Kao nekadašnja predsjednica odjeljenske zajednice, odmah je pokrenula svoje školske drugove. Telefon je zaškripao, poruke su počele stizati. Javili su se prijatelji iz Kanade, advokati, ljekari, čak i najgori đak iz razreda, koji je pristao da mu na Vračaru ustupi jedan od svojih stanova dok se ne oporavi. Svako je dao ono što je mogao.
- Najveća štreberka iz razreda, danas ugledna načelnica, predložila je dugoročno rješenje – smještaj na specijalizovanom psihijatrijskom odjeljenju na periferiji grada, koje je bilo poznato po humanoj brizi i kvalitetnoj organizaciji. Odjeljenska zajednica je reagovala kao nekad: jednoglasno, odlučno, bez premišljanja. Napravili su račun, dogovorili raspored posjeta, a godišnjice mature od tada su imale potpuno drugačiju energiju – bile su slavljene uz još više radosti i zahvalnosti.
Dok je Đurić slušao koleginicu kako mu prepričava ovu priču, uhvatila ga je navala emocija. Zaledio se u fotelji, gledao kroz prozor i pitao se: da li je moguće da ovakvi ljudi postoje, ovdje, danas, poslije svega što je ova zemlja prošla? Ljudi koji bez kalkulacije daju svoje vrijeme, novac, energiju, samo da bi spasili nekoga ko im više ništa ne može ponuditi osim pogleda punog zahvalnosti.
Shvatio je tada nešto važno – da se najljepše ljudske osobine često pojavljuju upravo tamo gdje ih najmanje očekujemo. Da u tim ustanovama, koje se često nazivaju „ludnicama“, žive najiskrenije emocije: ljubav, odanost, zahvalnost, prijateljstvo. Mjesta koja čuvaju one koji su najranjiviji, kojima život nije dao ni zdravlje ni sreću, ali je povremeno poslao ljude velikog srca.
- I zaključio je: porodicu ne možemo birati, ali prijatelje možemo – i to ne samo one koji nam daju mnogo, već posebno one kojima je naša pomoć jedini oslonac. Jer ponekad, jedina nagrada za takvu dobrotu je pogled pun topline, ma koliko te oči bile umorne ili bolesne.
Zato, možda je vrijeme da riječ „ludnica“ zamijenimo onom koja zaista opisuje ta mjesta – „duševna bolnica“. Jer, kako on kaže, rijetko gdje ima više duše nego tamo gdje se čuva ono što je u čovjeku najnježnije i najranjivije.
