Tri decenije rada u inostranstvu, sigurna penzija i „uspjeh“ kakvom mnogi teže — ali iza svega krije se priča o gubitku koji se ne može nadoknaditi. Njegovo priznanje iznenadilo je i one koji sanjaju isti put. Da li je cijena bila previsoka?
- Odlazak u inostranstvo godinama se na Balkanu posmatra kao jedini izlaz, karta za bolji život i sigurniju budućnost. Plate, stabilnost i redovno primanje često zasjene ono što se ne vidi na prvi pogled. Upravo o toj drugoj strani priče odlučio je da progovori Ivan B., čovjek koji je skoro trideset godina proveo radeći u Austriji, noseći sa sobom nadu da žrtva ima smisla.
Početkom devedesetih, kao mlad otac i suprug, Ivan je iz rodne Slavonije krenuo put Austrije s jasnim planom — ostati nekoliko godina, zaraditi novac, srediti kuću i obezbijediti porodici ono što tada u domovini nije bilo moguće. Nije sanjao o novom životu, niti o trajnom odlasku. Sve je trebalo biti privremeno, kratka pauza prije povratka kući. Međutim, godine su prolazile brže nego što je očekivao.
Danas, sa šezdeset godina i austrijskom penzijom, Ivan otvoreno priznaje da bi, kada bi mogao vratiti vrijeme, donio potpuno drugačiju odluku. Novac koji je bio glavni motiv s vremenom je izgubio na značaju, dok su propušteni trenuci postajali sve teži teret. „Privremeno“ se pretvorilo u dvadeset godina, a onda i u cijeli život.
- Većinu svog radnog vijeka proveo je u Beču radeći kao taksista. Smjene su često trajale po dvanaest sati, uključujući vikende i praznike. Upoznao je bezbroj ljudi, slušao njihove priče, probleme i radosti, ali svoju gotovo da nije imao kome ispričati. Iako je bio korektan kolega i cijenjen radnik, osjećaj pripadnosti nikada nije došao. Kad bi se vrata stana zatvorila, tišina je bila najglasnija, a usamljenost neminovna.
Slika života u inostranstvu, kako kaže, često je uljepšana. Mnogi misle da su oni koji odu „uspjeli“, da žive bez briga, ali stvarnost je daleko složenija. Visoke kirije, računi, obaveze u dvije države i stalni pritisak da se zaradi još više ostavljaju malo prostora za mir. Ipak, najskuplja cijena bila je emotivna, jer novac ne može nadomjestiti osjećaj doma.
Dok je Ivan radio u Austriji, njegova supruga i dvoje djece ostali su u Hrvatskoj. Gotovo cijelu platu slao je kući, pokušavajući da pokrije sve troškove i obezbijedi normalan život porodici. I pored toga, osjećaj da nikada nije dovoljno bio je prisutan s obje strane. Djeca su imala oca samo preko telefona, a on je njih nosio u mislima dok je vozio bečkim ulicama.
- Najteži trenuci bili su rastanci nakon kratkih posjeta. Ivan se i danas jasno sjeća slike djeteta koje stoji na prozoru i gleda kako otac odlazi. „Nema te plate koja to može opravdati“, priznaje. Posebno ga je pogodio trenutak kada je shvatio da mu je sin odrastao bez njega. Jedan običan telefonski poziv, u kojem mu je sin rekao da je položio vozački ispit, otvorio je rane koje nikada nisu do kraja zacijelile.
Danas, kada većinu vremena provodi u rodnom selu, Ivan živi mirnije nego ikada ranije. Penzija mu omogućava sigurnost, ali žaljenje je i dalje prisutno. Svjestan je da je materijalna stabilnost došla po cijenu godina koje se ne mogu vratiti. „Novac dođe i ode, ali vrijeme ne prašta“, kaže, priznajući da bi radije imao skromniji život, ali više zajedničkih trenutaka s porodicom.
Ipak, trudi se da sada nadoknadi ono što može. Dane provodi s unucima, radi u vrtu, pije kafu sa starim prijateljima i uživa u sitnicama koje nekada nije imao. Najveća radost su mu glasovi porodice u dvorištu, jer mu daju osjećaj pripadnosti koji je godinama nedostajao. „Ovdje sam čovjek, tamo sam bio samo radnik“, objašnjava jednostavno, ali iskreno.
- Iako povremeno mora otići u Austriju zbog administrativnih ili zdravstvenih obaveza, uvijek se vraća istog dana. Naučio je lekciju koju sada želi prenijeti mlađima. Rad i odlazak nisu greška, ali zaboraviti sebe i svoje najbliže jeste. Novac može olakšati život, ali ne može zamijeniti zagrljaj, zaključuje Ivan, svjestan da su dom, porodica i vrijeme vrijednosti koje nijedna valuta ne može kupiti.
