Jedan običan ručak u Austriji probudio je uspomene koje su rasplakale hiljade ljudi. Ono što je Ljubiša ispričao o svom djetinjstvu i riječima prabake dirnulo je i one koji misle da su davno zaboravili šta znači pravi dom. Ova priča podsjeća na nešto što svi nosimo u sebi, ali rijetko izgovaramo naglas.
- Postoje priče koje se ne zaboravljaju, bez obzira na to koliko godina prođe ili koliko daleko život odvede čovjeka od mjesta na kojem je odrastao. Jedna takva ispovijest, koju je ovih dana podijelio Ljubiša Milić, dotakla je srca ljudi širom regiona i podsjetila ih na vrijeme kada su toplina doma i bezuslovna ljubav bili jednostavne, ali najvrjednije stvari na svijetu. Njegova priča nije posebna zbog spektakularnih događaja, već zbog emocija koje nosi i univerzalnih uspomena u kojima su se mnogi prepoznali.
Ljubiša je rođen i odrastao u Austriji, nedaleko od Beča, ali je suštinski dio njegovog identiteta oblikovan daleko od gradske vreve. Dok su roditelji radili, raspuste i školske praznike provodio je na selu, kod prabake i pradede, u kraju nadomak Požarevca. Tamo nije bilo žurbe, ekrana ni suvišnih riječi. Dani su prolazili sporo, ispunjeni mirisima domaće kuhinje, zvukovima dvorišta i osjećajem sigurnosti koji samo stariji znaju da pruže. Za njega su prabaka i pradeda bili cijeli svijet, a on njima smisao svakog jutra.
Najdublje uspomene vežu se za kuhinju i rituale koji su se u njoj odvijali. Njegovo omiljeno jelo bila je piletina s krompirom iz rerne, pripremljena na starom smederevcu. Iako jednostavna, ta hrana je za dječaka imala poseban ukus, jer je u svakom zalogaju bila sadržana ljubav, briga i pažnja. Prabaka je sve radila sama, bez žurbe i bez potrebe da impresionira bilo koga. Nije kuhala da bi nahranila, već da bi pokazala ljubav.
- Dok je ona spremala ručak, Ljubiša je stajao pored nje, posmatrao svaki pokret i upijao mirise, iako tada nije shvatao koliko će mu ti trenuci značiti kasnije u životu. Govorila mu je da gleda i pamti, jer čovjek nikad ne zna kada će mu se nešto iz prošlosti vratiti kao oslonac. Te riječi su mu tada zvučale kao blaga opomena starice, ali su se s godinama pretvorile u životnu istinu.
U tim trenucima često bi se pojavio i pradeda, tih i suzdržan, ali duboko emotivan na svoj način. Njegov svijet bio je podrum, kazan i rakija koja se pekla danima, uz razgovore, šale i tišinu koja govori više od riječi. Vodio je unuka sa sobom, pokazivao mu burad, objašnjavao kako se čuva piće i kako se tradicija ne mjeri količinom, već značenjem. Učio ga je da se vrijednosti ne prenose govorom, već primjerom.
Jedan trenutak posebno se urezao u Ljubišino sjećanje. Pradeda mu je pokazao bure rakije pečeno godine kada se on rodio i rekao da je to rakija za njegove važne životne trenutke. Bez patetike i velikih riječi, dao mu je do znanja da možda neće dočekati sve njegove korake, ali da je mislio na njih unaprijed. Ta tiha poruka ostala je s njim zauvijek.
- Godinama kasnije, slika se ponavlja, ali u drugoj zemlji. Ljubiša danas stoji pored smederevca u svojoj kući u Donjoj Austriji i priprema ručak za porodicu. Njegov sin mu prilazi i pita kada će jelo biti gotovo, a u tom trenutku prošlost i sadašnjost se spoje u jedno. Mirisi iz djetinjstva vrate se jače nego ikada, a on shvati da, iako je daleko od sela, nije daleko od onoga što ga je oblikovalo.
Sipanje male čašice domaće rakije nije navika, već simbol. To je tihi čin poštovanja prema pradedi i svemu što mu je ostavio u naslijeđe. Dok večeraju, gleda sina kako s istim zadovoljstvom jede, i tada postaje svjestan da je najvažnije ipak uspio prenijeti dalje. Možda nikada neće dostići ukus prabakine kuhinje, ali je prenio osjećaj doma, topline i zahvalnosti.
- U mislima se vraća prabaki i zahvaljuje joj na lekcijama koje nisu bile zapisane, ali su ostale zauvijek prisutne. Život može odvesti daleko, ali ono što ponesemo iz djetinjstva uvijek pronađe put nazad. Kroz miris ručka, ukus rakije ili pogled djeteta koje liže prste, shvatamo da nas nisu oblikovali gradovi i države, već ljudi koji su nas naučili kako da volimo i pamtimo.
