Imao je 93 godine i znao je da mu se vrijeme bliži kraju. Umjesto velikih govora, ostavio je nekoliko rečenica koje pogađaju pravo u srž. Ono što je rekao o sreći i životu natjerat će vas da se zapitate živite li zaista ispravno.
- Kada čovjek doživi duboku starost i osjeti da se krug polako zatvara, riječi koje tada izgovori nose posebnu težinu. Upravo takve riječi ostavio je jedan 93-godišnji muškarac, svjestan da više nema razloga uljepšavati stvarnost ili govoriti ono što se očekuje. Njegova poruka nije bila upakovana u velike fraze, niti je pokušavala impresionirati. Bila je tiha, jednostavna i upravo zato snažna. Govorio je o sreći, ali ne onoj koju obećavaju reklame i društvene mreže, već o onoj stvarnoj, koja se gradi tokom života i često shvati tek na njegovom kraju.
Sjećajući se svega kroz šta je prošao, priznao je da je najveća greška koju ljudi prave to što previše godina potroše na nevažne stvari. Jurimo ciljeve koji nam se nameću, dokazujemo se ljudima koji nam nisu bitni i trošimo energiju tamo gdje nema istinske vrijednosti. Prema njegovim riječima, sreća nikada nije bila nešto što se mora loviti. Ona je uvijek bila tu, skrivena u jednostavnosti, ali je većina ljudi vidi tek kada postane kasno.
Jedna od njegovih najdubljih spoznaja odnosila se na ljude. Dok smo mladi, često vjerujemo da moramo biti svima važni i svima dostupni. Vremenom shvatimo da to nije samo nemoguće, već i iscrpljujuće. Na kraju života, rekao je, ostanu samo lica onih uz koje je osjećao mir. „Žalim za vremenom koje sam potrošio s ljudima koji su me iscrpljivali, a ne s onima koji su me voljeli“, priznao je bez gorčine, ali s jasnom sviješću. Sreća, kako je shvatio, nema veze s brojem ljudi oko nas, već s onima pred kojima možemo biti ono što jesmo, bez glume i straha.
- Posebno se osvrnuo na zdravlje, vrijednost koju većina ljudi shvati tek kada je izgubi. Dok su tijelo i snaga tu, lako ih je uzimati zdravo za gotovo. Radimo previše, odmaramo premalo i vjerujemo da ćemo kasnije sve nadoknaditi. Ali godine donesu drugačiju istinu. „Kad izgubiš zdravlje, izgubiš slobodu“, rekao je mirno. U starosti je shvatio da su umjerenost, briga o tijelu i unutrašnji mir najveća ulaganja koja čovjek može napraviti, jer bez zdravlja sve ostalo gubi smisao.
Govorio je i o potrebi da se pojednostavi život. Tokom godina skupljao je stvari, brinuo o imovini i strepio da li ima dovoljno. Tek kasnije je postalo jasno da ga je sve to više opterećivalo nego ispunjavalo. Manje stvari donose više prostora za život, zaključio je. Jednostavnost ne znači odricanje, već oslobađanje od tereta koji nam ne dopušta da uživamo u svakodnevnim trenucima.
- Vrijeme je, po njemu, najveća i najokrutnija valuta. Novac se može izgubiti i ponovo steći, ali vrijeme koje je prošlo ne može se vratiti. Previše sati, dana i godina potrošio je brinući se šta drugi misle, pokušavajući ispuniti tuđa očekivanja. Tek kasnije je shvatio da vrijeme vrijedi onoliko koliko ga ulažemo u ono što nas ispunjava, a ne u dokazivanje i ego.
Jedna od najvažnijih lekcija došla je s unutrašnjim mirom. U mladosti se stalno borimo – da budemo u pravu, da pobijedimo, da se dokažemo. S godinama je shvatio da ta borba rijetko donosi sreću. „Kad sam prestao da se borim, počeo sam da živim“, rekao je tiho. Mir u sebi vrijedi više od svake rasprave, jer oslobađa čovjeka potrebe da stalno opravdava svoju vrijednost.
Na kraju, govorio je o zahvalnosti. Ne onoj velikoj, vezanoj za uspjehe i prekretnice, već o zahvalnosti za obične dane. Jutarnja kafa, mirna noć, zdrav dan – to su trenuci koji čine život, iako ih rijetko primjećujemo. Zahvalnost, vjerovao je, pretvara ono što imamo u dovoljno, a to je temelj dugotrajnog zadovoljstva.
- Poruka ovog starog čovjeka bila je jednostavna, ali duboko potresna. Sreća nije nešto što dolazi kasnije, kada sve riješimo i ostvarimo. Ona se gradi malim izborima svakog dana. Ako to shvatimo na vrijeme, nećemo se na kraju puta pitati gdje su godine nestale. Jer ono što danas nazivamo običnim, sutra će biti ono za čim ćemo najviše čeznuti.
