Neke rane ne krvare, ali utiču na svaki odnos koji kasnije gradimo. Ono što se desi u djetinjstvu često se javlja tamo gdje to najmanje očekujemo. Ova priča otkriva zašto osjećaj praznine ponekad nema veze s onim što imamo danas.
- U fokusu ove priče nalazi se tiha, često zanemarena tema – kako odsustvo majčinske topline u djetinjstvu ostavlja tragove koji se nose kroz čitav život. To nisu rane koje se mogu pokazati drugima, niti se lako objašnjavaju riječima. One se prepoznaju u sumnji u vlastitu vrijednost, u nemiru koji se javlja bez jasnog razloga i u odnosima koji se stalno lome između bliskosti i straha.
U najranijem periodu života dijete ne razumije svijet kroz objašnjenja, već kroz osjećaj sigurnosti. Topao pogled, smirujući glas i prisutnost koja poručuje da je sve u redu postaju osnova na kojoj se gradi unutrašnji osjećaj vrijednosti. Kada te sigurnosti nema dovoljno, dijete ne prestaje da se razvija, ali uči da se prilagodi. Ono usvaja tihe strategije preživljavanja, često potiskujući vlastite potrebe kako bi se uklopilo u okolnosti koje ne može promijeniti.
Ako je majčinska ljubav bila hladna, nedosljedna ili uslovljena, dijete često donosi pogrešan zaključak – da s njim nešto nije u redu. Taj zaključak ne nestaje s godinama. Naprotiv, on se pretvara u duboko uvjerenje da se ljubav mora zaslužiti stalnim dokazivanjem. U odraslom dobu to se prepoznaje kroz pretjeranu brigu o drugima, nemogućnost da se kaže „ne“ i osjećaj da nijedan uspjeh nije dovoljan da donese unutrašnji mir.
- Jedan od najizraženijih obrazaca koji se kasnije razvija jeste stalni strah od napuštanja. Iako razum govori da nema opasnosti, tijelo reaguje na sitne signale – poruku koja kasni, promjenu tona glasa ili kratku tišinu. U tim trenucima aktivira se stari mehanizam uzbune, sačuvan još iz dana kada bliskost nije bila sigurna. Ovakva napetost vremenom iscrpljuje i stvara osjećaj da se mora stalno biti na oprezu.
Bliskost tada postaje zbunjujuća. Postoji snažna potreba za povezivanjem, ali istovremeno i dubok strah od povrede. Kada se neko približi, javlja se nelagoda i potreba za distancom. Kada se udalji, nastaje praznina i osjećaj gubitka. Zbog toga nestabilni i emotivno zahtjevni odnosi često djeluju poznato, dok mirni i sigurni mogu izazvati sumnju ili čak dosadu.
Tijelo koje je rano naučilo da ljubav može nestati bez upozorenja drugačije reaguje na stres. Konflikti, neizvjesnost i promjene pokreću stare obrasce preživljavanja. Dugoročno se to manifestuje kroz unutrašnji nemir, hroničnu napetost i emocionalni umor. Često se u pozadini krije perfekcionizam, ali ne kao zdrava ambicija, već kao pokušaj kontrole. Greške se doživljavaju kao prijetnja, a odmor kao luksuz koji se mora opravdati.
- Mnoge osobe koje su odrasle bez dovoljno majčinske topline imaju poteškoće u prepoznavanju i izražavanju emocija. Ne zato što im nedostaje empatija, već zato što nikada nisu imale primjer kako izgleda siguran emocionalni prostor. Otvoren razgovor tada djeluje rizično, pa se biraju humor, distanca ili povlačenje u sebe. Granice u odnosima postaju nejasne – ili se previše popuštaju, ili se grade previsoki zidovi – ali u oba slučaja u osnovi leži isti strah: da će ljubav nestati ako se pokažu stvarne potrebe.
Posebno zbunjujuć osjećaj javlja se u trenucima kada je sve naizgled u redu. Umjesto opuštanja, javlja se tiha nelagoda i očekivanje da će se nešto loše desiti. Organizam ostaje u stanju pripravnosti jer nikada nije naučio kako izgleda trajna sigurnost. Mir tada nije odmor, već nepoznato stanje koje izaziva sumnju.
Najdublja posljedica svega toga jeste osjećaj unutrašnje praznine. Osoba može imati stabilan posao, porodicu i društveni život, a ipak osjećati da nešto važno nedostaje. Ta praznina često vodi u stalnu aktivnost, nova postignuća ili odnose koji obećavaju ispunjenje, ali olakšanje je kratkog daha. Uspjeh ne može zamijeniti emocionalnu sigurnost koja nije izgrađena u djetinjstvu.
- Psiholozi sa prostora Balkana često naglašavaju da ovi obrasci nisu znak slabosti. Naprotiv, riječ je o naučenim načinima preživljavanja, logičnim odgovorima na okolnosti u kojima je dijete odrastalo. Kada se to razumije, prestaje samokritika i otvara se prostor za promjenu. Domaća literatura i savremena praksa sve češće ističu da se ono što je naučeno može i odučiti.
Rad na sebi, razgovor sa stručnjakom i izgradnja sigurnih odnosa postepeno popunjavaju unutrašnju prazninu. Ljubav se može naučiti, sigurnost se može izgraditi, a stari obrasci – koliko god duboko ukorijenjeni bili – mogu se prekinuti. Proces nije brz, ali je moguć, a prvi korak uvijek počinje razumijevanjem vlastite priče.
