Jedan detalj u crkvi često izaziva nelagodu, tihe poglede i još tiša pitanja. Mnoge žene nisu sigurne da li čine ispravno, bez obzira na to kako odluče. Odgovor, međutim, nije onakav kakvim ga većina zamišlja.
- Nošenje marame u crkvi već dugo je tema koja se provlači kroz razgovore, dileme i poglede ispod oka, posebno među djevojkama i ženama. Iako se o tome rijetko govori otvoreno, ovo pitanje nerijetko izaziva unutrašnju nesigurnost. Neke žene osjećaju nelagodu jer u hram ulaze nepokrivene glave, dok se druge osjećaju jednako neprijatno upravo zato što maramu nose. U praksi se dešava da vjernice međusobno procjenjuju jedna drugu, iako bi crkva trebalo da bude prostor mira, tišine i ličnog susreta s Bogom. Upravo zbog toga, ovu temu je važno sagledati smireno, bez osude i bez pojednostavljenih zaključaka.
U Pravoslavnoj crkvi nošenje marame ne predstavlja strogo propisanu i nepromjenjivu obavezu. Riječ je prije svega o običaju koji je kroz vijekove sačuvao određeno simbolično značenje. Teolog Aleksandar Đurđević naglašava da marama nikada nije bila uslov za prisustvo bogosluženju, niti mjerilo nečije vjere ili duhovne vrijednosti. Crkva ne postavlja prepreke između čovjeka i molitve na osnovu spoljašnjeg izgleda, već poziva svakoga ko dolazi s iskrenom namjerom.
Za mnoge žene marama ima lično i duboko značenje. One je nose kao znak poštovanja prema svetinji i prostoru hrama, ali i kao izraz unutrašnje skromnosti. Međutim, to ne znači da su žene koje dolaze u crkvu nepokrivene glave manje pobožne ili da krše crkvena pravila. Đurđević ističe da se vjera ne smije svesti na formu, već da se prepoznaje kroz način života, odnos prema bližnjima i unutrašnje duhovno stanje.
- Jedna od ključnih poruka savremene teologije jeste sloboda savjesti. Svaka žena ima pravo da sama odluči da li će nositi maramu, bez pritiska okoline i bez straha od osude. Vjera, prema hrišćanskom učenju, ne počiva na prisili, već na slobodnom i svjesnom izboru. One koje nose maramu ne bi trebalo da gledaju s visine one koje je ne nose, ali ni obrnuto. Suština hrišćanstva ogleda se u ljubavi, razumijevanju i poštovanju.
Korijeni običaja pokrivanja glave nalaze se u Svetom pismu, tačnije u Prvoj poslanici apostola Pavla Korinćanima. U tim stihovima apostol govori o ponašanju muškaraca i žena tokom molitve, pominjući značaj pokrivene i nepokrivene glave. Ovi redovi se često navode kao argument za obavezno nošenje marame, ali njihovo tumačenje zahtijeva pažljivo razumijevanje vremena i okolnosti u kojima su nastali.
Apostol Pavle se obraćao zajednici koja je živjela u sasvim drugačijem društvenom i kulturnom kontekstu. Tadašnje shvatanje poretka, časti i uloge žene u društvu znatno se razlikovalo od današnjeg. Prema tumačenjima svetog Nikodima Agiorita, nepokrivena glava žene u to vrijeme bila je shvatana kao znak nepoštovanja i narušavanja društvenog reda. Otkrivena kosa tokom molitve povezivala se s neposlušnošću i gubitkom časti.
- U antičkom svijetu kosa je imala snažnu simboliku. Ošišana ili obrijana žena bila je obilježena sramotom. Kod Grka su tako obilježavane robinje, dok su u jevrejskoj tradiciji šišane žene koje su bile kažnjene za preljubu. Upravo zbog toga apostol Pavle povlači paralelu između molitve gologlave žene i poniženja koje je tada bilo opštepoznato. Njegove riječi nisu bile usmjerene ka stvaranju vječnog pravila, već ka očuvanju reda i razumijevanja unutar tadašnje zajednice.
Savremeni bogoslovi naglašavaju da se ovi stihovi ne mogu mehanički prenositi u današnje vrijeme. Današnji društveni kontekst je drugačiji, a simbolika marame i kose više nema isto značenje kao u antičko doba. Zbog toga se naglasak stavlja na skromnost, dostojanstvo i čednost u ponašanju i oblačenju, a ne na sam komad tkanine.
- Marama sama po sebi nema duhovnu vrijednost ako se nosi samo kao forma ili iz straha od osude. Isto tako, pokrivena glava ne može opravdati neprilično ponašanje ili odjeću koja odvlači pažnju i stvara nemir u prostoru molitve. Poštovanje svetinje ogleda se prije svega u unutrašnjem stavu, svjesnosti mjesta na kojem se čovjek nalazi i namjeri s kojom dolazi u hram.
U crkvu se dolazi radi molitve, tišine i susreta sa sobom i Bogom, a ne radi upoređivanja spoljašnjih znakova pobožnosti. Kada se to zaboravi, običaji lako postaju izvor podjela umjesto most razumijevanja. Upravo zato, pitanje marame treba posmatrati kao lični izbor, a ne kao mjerilo vjere, jer ono što nosimo na glavi daleko je manje važno od onoga što nosimo u srcu.
