Napustila je svoj rodni grad i sve što je poznavala zbog ljubavi koja ju je odvela u malo selo o kojem ranije nije znala gotovo ništa. Njena odluka podigla je mnoge obrve, ali danas o njenoj priči priča cijeli region. Ono što je preživjela u godinama koje su uslijedile malo ko bi izdržao.
- Život ponekad ispiše priče koje nadmašuju i najmaštovitije romane. Jedna takva, koja je dirnula mnoge širom regiona, odvija se u malom selu Beli Breg, nadomak Aleksinca. U središtu te priče nalaze se Albanka Majlinda Vatnikaj, danas poznata kao Maja Miladinović, i njen suprug Darko, vrijedni domaćin sa juga Srbije. Njihova sudbina spojila je dvije kulture, dvije porodice i dva svijeta koji su na prvi pogled djelovali veoma različito.
Prije više od deset godina Maja je donijela odluku koja joj je promijenila život. Zbog ljubavi prema Darku napustila je Tiranu, grad u kojem je odrasla, i preselila se u srpsko selo. Njihova veza nije počela spektakularno, već mirno i postepeno. Iako je između njih postojala razlika od četrnaest godina, ona je u njemu vidjela stabilnost, dobrotu i sigurnost. Upravo te osobine bile su presudne da mu povjeri svoju budućnost.
Kada je došlo vrijeme da njena porodica upozna Darka, susret je bio pun neizvjesnosti. Roditelji i brat doputovali su u Beli Breg kako bi se uvjerili da njihova kćerka pravi ispravan izbor. Umjesto straha, dočekalo ih je iznenađenje. Veliko imanje, kuća na sprat, stoka i plodna zemlja ostavili su snažan utisak. Vidjeli su da Darko živi pošteno i vrijedno, te su, zadovoljni onim što su zatekli, dali svoj blagoslov.
- Nakon toga sve se odvijalo brzo. Uslijedila je vjeridba, a potom i svadba koja je dobila posebnu simboliku rođenjem prvog djeteta, sina Nikole. Tada je Maja odlučila da prihvati pravoslavnu vjeru. Odluku o krštenju donijela je samostalno, bez pritiska, vođena željom da u potpunosti pripada porodici koju je izabrala. Taj čin posebno je obradovao Darkove roditelje, ali i pokazao širinu njene porodice, koja je s poštovanjem prihvatila novu životnu fazu svoje kćerke i prisustvovala krštenju.
Ipak, njihov put nije bio lišen iskušenja. Obje trudnoće bile su izuzetno teške. Nikola je na svijet došao prerano, u osmom mjesecu, i prve dane života proveo je u inkubatoru. Drugi udarac bio je još teži. Kćerka Nikolina rođena je u sedmom mjesecu, sa svega 750 grama. Njena borba za život trajala je mjesecima, a Maja je dane i noći provodila uz nju u bolničkim sobama u Tiršovoj, a potom i na Institutu za majku i dijete. Strah, neizvjesnost i iscrpljenost postali su njihova svakodnevica.
U tim trenucima Maja se često prisjećala porodične tragedije iz prošlosti. Njena majka je prije trideset godina izgubila blizance zbog loših uslova liječenja. Upravo zato Maja vjeruje da je sudbina htjela da se porodi u Srbiji, gdje je njena kćerka dobila šansu za život. Ta iskustva dodatno su je učvrstila u odluci da ostane i gradi budućnost u novoj zemlji.
- Uprkos svemu, Maja se postepeno prilagođavala životu na selu. Učila je jezik, upoznavala običaje i prihvatala tradiciju. Danas sa osmijehom govori o svojim prvim pokušajima da savlada srpske recepte i domaće poslove. Posebno joj je drag Vaskrs. Tada s ljubavlju farba na desetine jaja, spajajući stare metode bojenja lukovinom sa šarenim bojama i ukrasima koji oduševljavaju djecu. U tim trenucima osjeća da je u potpunosti dio zajednice kojoj pripada.
Iako se dobro snašla, priznaje da i nakon više od decenije još uvijek usavršava jezik. Neke navike iz Albanije zadržala je kao podsjetnik na korijene. Sa dozom humora govori o razlikama u mentalitetu, izlascima mladih i porodičnim odnosima. U njenoj rodnoj sredini, kaže, bratova riječ ima posebnu težinu, ponekad dovoljnu i bez izgovorene rečenice. Te razlike danas doživljava kao bogatstvo, a ne prepreku.
Darko je u početku strahovao od reakcije sela. Mala sredina često zna biti surova prema onome što je drugačije. Bilo je komentara i šaputanja, ali vrijeme je pokazalo da je njihov brak jači od tuđih mišljenja. Danas s ponosom govori o supruzi koja poštuje njegove roditelje, oslovljava ih sa “majko” i “oče” i predano vodi domaćinstvo. Smatra je pravom srpskom snajkom, iako nikada ne zaboravlja da je ona donijela dio svoje tradicije u njihov dom.
- Žali tek za jednom sitnicom – što na svadbi nije nosila klasičnu vjenčanicu. Ipak, kroz osmijeh dodaje da se trudi da joj danas u svemu ugodi. Maja uči da vozi automobil, ali se, kako oboje u šali kažu, zasad bolje snalazi na traktoru nego za volanom auta. Te male, svakodnevne situacije svjedoče o životu ispunjenom radom, humorom i međusobnim poštovanjem.
Danas Maja Miladinović živi daleko od Tirane, ali blizu srca ljudi koji su je prihvatili. Njena priča nije samo romantična bajka, već svjedočanstvo o hrabrosti da se napusti poznato i zakorači u neizvjesno. To je priča o ljubavi koja briše granice, o vjeri koja spaja, i o snazi žene koja je zbog porodice bila spremna promijeniti cijeli svijet. U vremenu kada se razlike često ističu kao prepreke, njihov brak pokazuje da upravo te razlike mogu postati temelj snažne i skladne zajednice.
