Dok mnogi već u pedesetim godinama broje terapije i žale se na umor, u jednom dijelu svijeta ljudi sa 90 ili čak 100 godina i dalje hodaju uspravno, rade u vrtu i planiraju sutrašnji dan. Nema čarobnih pilula, nema skupih tretmana. Postoje samo tri navike koje ponavljaju cijelog života i koje bi mogle promijeniti način na koji gledamo starenje.
- Dugovječnost je tema koja oduvijek fascinira. Posebno kada se govori o Japanu, zemlji koja godinama važi za jednu od onih s najdužim životnim vijekom na svijetu. U pojedinim regijama, poput Okinawe, stogodišnjaci nisu rijetkost, a još je zanimljivije to što mnogi od njih žive bez teških hroničnih bolesti, mentalno su bistri i fizički aktivni. Dok se u mnogim drugim društvima ljudi već u srednjim godinama suočavaju s nizom zdravstvenih problema, tamo starost često izgleda drugačije – smirenije i funkcionalnije.
Ono što iznenađuje jeste činjenica da iza toga ne stoji nikakva tajna formula, niti luksuzni suplementi. Radi se o jednostavnim navikama koje se ponavljaju svakodnevno, decenijama. Upravo ta dosljednost, a ne spektakularne promjene, pravi razliku.
Prva navika koja se često spominje jeste način na koji jedu. U japanskoj kulturi postoji filozofija poznata kao “hara hachi bu”, što podrazumijeva prestanak jela prije nego što se osjeti potpuna sitost. Drugim riječima, ustaje se od stola kada je osoba otprilike 80 posto sita. To nije dijeta, već duboko ukorijenjena kultura umjerenosti. Ta mala granica između “dovoljno” i “previše” kroz godine smanjuje opterećenje organizma.
- Manje prejedanja znači manji pritisak na probavni sistem, stabilniji nivo šećera u krvi i manji rizik od gojaznosti. Tijelo se ne bori s viškom, već dobija onoliko koliko mu je potrebno. Dok je u mnogim drugim sredinama uobičajeno pojesti sve sa tanjira, u Japanu je važnije osjećati se lagano nego potpuno sito.
Njihova ishrana se ne temelji na savršenstvu, već na obrascu. U jelovniku se češće nalaze riba, povrće i fermentisana hrana, dok su crveno meso i prerađevine zastupljeni u manjoj mjeri. Porcije su umjerene, ali raznovrsne. Umjesto jedne ogromne porcije, obrok se sastoji od nekoliko manjih činija. Tako organizam dobija različite nutrijente bez preopterećenja. Ključ nije u restrikciji, nego u ravnoteži.
Druga navika odnosi se na kretanje. Za mnoge ljude fizička aktivnost podrazumijeva odlazak u teretanu nekoliko puta sedmično. U japanskom načinu života, pokret nije izdvojena aktivnost – on je dio svakodnevice. Hodanje do prodavnice, korištenje stepenica, rad u vrtu, kućni poslovi – sve to čini prirodan oblik fizičke aktivnosti.
- Stariji ljudi često zadržavaju svoje rutine i obaveze, bez obzira na godine. Mišići i zglobovi ostaju aktivni jer se koriste svakodnevno. Tijelo ne ulazi u fazu potpune neaktivnosti, koja je jedan od glavnih razloga ubrzanog propadanja. Najveći neprijatelj vitalnosti nije starost, nego dugotrajna pasivnost.
U nekim sredinama uobičajeno je i zajedničko jutarnje razgibavanje. Kratke vježbe istezanja i disanja, koje traju desetak minuta, pomažu u održavanju pokretljivosti i smanjenju ukočenosti. Iako djeluju jednostavno, dugoročno imaju snažan efekat na fleksibilnost i opšte stanje organizma. Kontinuitet, a ne intenzitet, čini razliku.
- Treća navika, možda i najvažnija, odnosi se na mentalni i emocionalni aspekt života. Japanci imaju koncept “ikigai”, koji označava razlog zbog kojeg osoba ustaje iz kreveta svakog jutra. To ne mora biti velika karijera ili ambiciozan cilj. Može biti briga o unucima, rad u vrtu, hobi, volontiranje ili prenošenje znanja mlađima. Osjećaj svrhe daje energiju i motivaciju, čak i u poznim godinama.
Ljudi koji imaju smisao lakše održavaju rutinu, bolje brinu o sebi i rjeđe se povlače iz društva. S druge strane, gubitak osjećaja korisnosti često vodi ka izolaciji, smanjenoj aktivnosti i bržem opadanju fizičkog i mentalnog zdravlja.
Zajednica takođe igra ogromnu ulogu. U tradicionalnim japanskim sredinama stariji nisu prepušteni samoći. Postoje redovni susreti, komšijska druženja i zajednički obroci. Ta povezanost smanjuje stres i pruža osjećaj sigurnosti. Usamljenost, s druge strane, dokazano povećava nivo stresa i negativno utiče na imunitet. Društvene veze nisu luksuz, već zaštitni faktor zdravlja.
- Kada se sve sabere, postaje jasno da dug život nije rezultat jednog velikog poteza, već niza malih odluka koje se ponavljaju iz dana u dan. Umjerenost u jelu, stalno, ali nenametljivo kretanje i snažan osjećaj svrhe stvaraju temelj za vitalnu starost.
Ove navike nisu rezervisane za jednu kulturu niti zahtijevaju posebne uslove. One su jednostavne i dostupne. Ustati od stola malo ranije, prošetati svakog dana i njegovati odnose s ljudima oko sebe – zvuči skromno, ali dugoročno donosi ogromne rezultate.
Dugovječnost nije tajna skrivena iza zatvorenih vrata. Ona je rezultat discipline u malim stvarima. A kada se te male stvari ponavljaju tokom šest ili sedam decenija, tijelo i um imaju priliku da stare sporije i dostojanstvenije. Starost tada ne znači odustajanje, već nastavak života s istim žarom, samo mirnijim tempom.
- Upravo u toj jednostavnosti leži snaga – jer najmoćnije promjene često dolaze iz navika koje djeluju gotovo neprimjetno.
