Tek dvanaest godina kasnije, Freddie Figgers je u potpunosti shvatio težinu majčinih postupaka. Priče o napuštenoj djeci koja su kasnije pronađena i prihvaćena uvijek izazivaju duboke emocije. Takvi narativi, bilo da potječu iz zapadnog svijeta – poput ove ovdje ispričane – ili iz drugih dijelova svijeta, poput potresne priče o Bosanki koja se brinula o napuštenom djetetu, redovito bude snažne osjećaje kod ljudi koji ih čuju. Priča o Freddieju služi kao jasan dokaz da naše okolnosti ne moraju određivati našu sudbinu, jer svi mi posjedujemo sposobnost oblikovanja vlastitog puta.
Sa samo devet godina, Freddie je dobio pokvareno računalo na poklon, što je rasplamsalo njegovu ljubav prema tehnologiji. Taj trenutak bio je ključan za njegov budući uspjeh, jer ga je potaknuo prema karijeri inovatora i uspješnog poduzetnika u telekomunikacijskoj industriji. Njegov put do uspjeha nije bio lak – kao novorođenče, Freddie je bio napušten pored kontejnera u ruralnoj Floridi. Srećom, Nathan i Betty Mae Figgers, ljudi velikog srca, pronašli su ga i odlučili posvojiti, pruživši mu ljubav i stabilnost koje su mu bile prijeko potrebne.
Kako je odrastao, Freddie je počeo postavljati pitanja o svojoj prošlosti. Kada je imao osam godina, Nathan – inače radnik u sanitarnom odjelu – s ljubavlju mu je objasnio: „Freddie, tvoja biološka majka te napustila. Ali Betty Mae i ja smo te odlučili posvojiti jer si ti naš sin.“ Ove riječi duboko su potresle mladog Freddieja, ostavivši ga preplavljenog emocijama. Osjetio je prvi nalet tuge i osjećaj bezvrijednosti, ali Nathan je bio uz njega, podsjećajući ga: „Nikada nemoj dopustiti da te to slomi.“ Ovaj očev savjet postao je ključan u borbi protiv negativnih misli koje su ga pratile.
Unatoč ljubavi i podršci koju su mu pružali posvojitelji, Freddie se suočavao s okrutnošću svojih vršnjaka. Djeca su ga zlostavljala zbog njegovog podrijetla, nazivajući ga „smećem“ i „smećarom“. Jednom prilikom, čak su ga bacili u kantu za smeće, uživajući u njegovoj nesreći. U pokušaju da zaštiti svog sina, Nathan ga je počeo pratiti do autobusne stanice, no vršnjaci su se tada okomili i na njega, rugajući se i nazivajući ga „starcem iz kante“. Usprkos svemu, Freddie je vidio Nathana i Betty Mae kao prave heroje, ljude koji su mu pružili neizmjernu ljubav i podršku.
Nathanova predanost pomaganju drugima duboko je utjecala na Freddieja. Njegov otac je bio čovjek koji je uvijek stavljao druge ispred sebe, pomažući beskućnicima i tražeći način da olakša tuđe patnje. Kao dijete, Freddie je često pratio oca na izlete, gdje su zajedno pretraživali kontejnere u potrazi za odbačenim, ali još uvijek korisnim predmetima. Kroz ove izlete, Freddie je razvio svoj veliki interes za tehnologiju, iako su računala tada bila nedostupna.
U dobi od devet godina, Freddie je, pretražujući trgovinu rabljenom robom, pronašao pokvareno računalo McIntosh. Kupio ga je za samo 24 dolara, odlučan da ga popravi. Nakon bezbroj pokušaja, Freddie je napokon uspio pokrenuti računalo, što je bio trenutak otkrivenja za njega. U tom trenutku shvatio je svoju životnu strast – tehnologiju. Računalo mu je postalo utočište od svakodnevnih izazova, mjesto gdje je mogao pobjeći od surove stvarnosti i pronaći mir.
Do svoje dvanaeste godine, Freddie je već bio dovoljno vješt da popravlja školska računala, zarađujući pritom 12 dolara po satu. Osim toga, razvio je računalni program za praćenje tlaka plina u cijelom gradu, što je kasnije procijenjeno na 600.000 dolara. Freddiejeva odlučnost nije posustala ni kada je napustio školu sa samo 15 godina, kako bi osnovao vlastitu tvrtku, unatoč protivljenju roditelja.
Inspiriran borbom svog oca s Alzheimerovom bolešću, Freddie je osmislio svoj prvi veliki izum – uređaj za praćenje u Nathanovim cipelama. Ovaj izum postao je presudan korak u njegovoj karijeri, omogućujući Nathanu da se sigurno vrati kući kada bi zalutao. Danas, Freddie Figgers predstavlja simbol kako ljubav, upornost i inovativnost mogu prevladati najteže okolnosti i dovesti do izvanrednog uspjeha.
