Srpski narod je stoljećima prakticirao obrede i grobljanske običaje koje Crkva ni u jednom svom obredu nije posvjedočila. Kult mrtvih u Srbiji nastajao je stoljećima i kako je vrijeme odmicalo znatno odstupio od svojih prvobitnih religijskih oblika. Danas otkrivamo malo više o tome.
- Većina onoga što se čini na sahranama ili u danima sjećanja na mrtve sasvim odudara od suštine crkvenog nauka, usredotočenog na molitve, sabranost i poštovanje prema pokojnicima.
Kršćanski nauk je da se za pokoj duša naših najmilijih treba moliti, paliti svijeće i služiti zadušnice, postavljati skromne spomenike s kršćanskim obilježjima i održavati grobove urednima. Sve te prakse nalaze se u dubokoj osnovi crkvenih kanona i vjerske tradicije. Njihova suština je poštovanje pokojnika, kao dobra izraženog molitvama i duhovnim obredima.
Nažalost, u današnjoj Srbiji često se primjećuje paradoks u vezi s običajima na grobljima i sahranama. Grobovi su vrlo brojni i vrlo zapušteni i zaboravljeni; pokazuje da nemar prema umrlim članovima obitelji dovodi do napuštanja grobova. Općenito, to je zbog sveprisutnog užurbanog života i vjerojatno manje pažnje takvim duhovnim vrijednostima.
- Međutim, obrnuto, suprotni trendovi mogu postojati na grobljima – stvari poput ogromnih spomenika i skupih kapelica i spomen zgrada, od kojih neke izgledaju kao kolibe sa svim modernim sadržajima kao što su hladnjaci, televizori i namještaj.
Ovi obredi nisu kršćanskog nasljeđa, već su uvelike pogrešno shvaćena tradicija popločana materijalnim sjajem protiv pravih kršćanskih učenja o skromnosti i duhovnosti. Crkva izričito podsjeća da spomenik skromno obilježava život pokojnika, uz iskazivanje kršćanske vjere, obično i najčešće ostvarene upravo simbolom križa.
Što je više nego ikad važnije iskreno se sjećati pokojnika kroz molitve, činjenje dobrih djela, pomaganje potrebitima i bavljenjem humanitarnim aktivnostima. Umjesto trošenja novca na raskošne vijence ili skupe darove, oni bi se mogli usmjeriti za pomoć onima kojima je to stvarno potrebno. Pogrebna praksa i uz nju vezani običaji pokazuju važnost molitve za pokoj duše, molitve za oproštenje grijeha, ali i poštivanja crkvenih obreda.
Ti su sprovodi u središnjem smislu molitva za pokoj duše, dok su zadušnice od kuće do groblja još jedan važan molitveni čin. Simbolična hrana (žito i vino) tijekom ovih obreda ima duboko duhovno značenje jer nam pomaže prisjetiti se da smo uvijek povezani s dušama umrlih.
- Nažalost, u nekim dijelovima Srbije prakticiraju se mnogi pogrebni običaji koji ne pripadaju crkvenoj tradiciji i često su u suprotnosti s njezinim učenjem. Ti običaji, duboko ukorijenjeni u narodnoj tradiciji, ponekad se nameću kao nešto nužno, iako nisu dio crkvene prakse.
Na primjer, mnogo puta nakon sprovoda slijedi vrlo luksuzna gozba i velikodušni darovi za goste. To naravno dovodi do troškova koji nisu nužni i koji bi se bolje iskoristili za pomoć obitelji ili usmjerili u neku humanitarnu svrhu. Velike gozbe i pijanstva ponekad se održavaju na grobljima; koji sprovod pretvara u zabavu, potpuni prekid ozbiljnosti trenutka i iskazivanje nepoštovanja prema pokojniku.
To je krajnje neprikladno i veliki grijeh u očima crkve budući da bi sprovod trebao biti trenutak molitve, tišine i poštovanja – a ne razlog za zabavu ili pijanstvo. Većina srpskih običaja su, međutim, preživjeli iz prošlosti – što se tiče čišćenja tijela pomoću ugljena i vode, na primjer, protiv zaraznih bolesti, davno prevaziđenih, pa stoga i nepotrebnih.
Ipak, mnogi su ustrajali u nekim dijelovima Srbije, što ukazuje na nepromišljeno održavanje običaja koji su izgubili svoju važnost u današnjem društvu. “U pojedinim krajevima Srbije, međutim, postoji običaj da se ‘dušni brav’ reže, iako to nema nikakve veze s crkvenom praksom.
Takve radnje obavljaju se najčešće četrdeseti dan nakon pogreba, a ne samo da ne pripadaju crkvenoj tradiciji, nego se mogu smatrati i poganskim ritualom jer su njegovi motivi više materijalni nego duhovni.” Uglavnom, važno je vratiti se pravoj biti običaja koji se uglavnom temelji na molitvi, skromnosti i ljudskosti.
- Pomaknite fokus s isključivo vanjskih rituala i ekstravagantnih obreda na stvarno iskreno sjećanje na pokojnike, kroz molitve, pomoć onima kojima je pomoć potrebna i očuvanje crkvenih običaja koji su jedini pravi način iskazivanja poštovanja prema pokojnima.
