Neki tvrde da se prva ljubav ne zaboravlja, argument koji ima priče o uspjehu za koje ste sigurno čuli. Mnogi su ljudi koji, kada su na zalasku života i nakon što su izgubili supružnike, pronađu put natrag u živote onih u koje su nekoć bili zaljubljeni. Danas vam otkrivamo priču jednog čuvenog jugoslovenskog para.
- Prve i zauvijek ljubavi iz mladosti uvijek ponesu dio naših srca sa sobom kamo god krenule, čak i ako sada pripadaju nekom drugom. Ta misao dolazi do izražaja u pismu gospođe Dine koja otkriva da je napustila ljubav svog života zbog druge žene iz opravdanja.
Udovica u 64. godini života portalu “Moje vrijeme” stiže u ruke iskrene priče o ljubavnoj priči iz sedamdesetih. Njihovo pripovijedanje isprekidano je rastancima zbog služenja vojnog roka, neutemeljenim optužbama, suzama, ali i obećanjima o vječnoj ljubavi. Sada živi u Danskoj, ali ljubav nosi u srcu, jer ju je sudbina odvela u Ameriku.
Dina započinje svoje pismo riječima: “Sa 17 godina sam se zaljubila u 20-godišnjaka. Sreli smo se slučajno i započeli ovu vezu. Na kraju smo počeli dijeliti osjećaje, cijeniti jedno drugo i uživati u trenutaka – cijela njegova obitelj uvijek je bila tako dobra prema meni, uvijek me srdačno pozdravljajući kad god bih je posjetio.” S obzirom na gornji tekst Moja je obitelj osjećala isto prema njemu – cijenili su ga i on je uzvraćao tom dubokom privrženošću.
- Dina se prisjeća dana kada je odlazila u vojsku. “Bilo je teško rastati se. Predložio je da se zaručimo, ali nisam osjećala da sam sasvim spremna za to. Mislila sam da nismo proveli previše vremena da bismo se dovoljno dobro upoznali, i upravo sam to rekla.
Bio je tako povrijeđen, ali je barem vrlo često pisao, pa je poštar s njegovim pismom uvijek bio u velikom iščekivanju”, prisjeća se ona. „O bolnim lažnim glasinama“, kaže ona, „neću pronaći riječi da izrazim osjećaje koji su me preplavili dok sam čitala njegova pisma; plakala sam svaki put kad sam ih čitala.
Ponekad je znao doći kući na dopust, a na odlazak, plakali bismo i zaklinjali se na beskrajnu ljubav, sve dok nije stiglo pismo koje je razbilo cijeli san ja.’ Odgovorio sam bez sumnje, opovrgavajući sve, pitajući se otkud takva ideja i do danas, ne znam tko bi na svijetu pronio takvu glasinu o meni. “Kaže, neka osoba tvrdi da me je vidjela u gradu, zagrljenu s drugim mladićem. Bezbroj dana sam provela u suzama i zabrinutosti.
Kad sam se vratila iz vojske, mlađa sestra je pukla da me pita za njega jer je bio vani čekajući da progovori ‘Tada sam shvatio da je ovo trenutak koji sam uvijek zamišljao i nadao se da će me zamoliti za oprost.’ Suze su i dalje padale, dodala je da moji principi nisu postojali. Vidim da je Dina priznala da je to zauvijek.
Ona je sada u Danskoj, dok je on u SAD-u “Godine su prolazile, tužne”, prisjeća se ona, “Radeći, preko njegove sestrične saznala da se oženio.” Postojala je praznina i povrijeđenost koja se nikada nije mogla ispuniti; godine su prolazile, a on je kasnije dobio kćer koja je rodila svoju imenjakinju. Uslijedilo je nekoliko kratkih veza, uz stalne usporedbe s prvom.
- Na kraju se udala za zgodnog muškarca. Lijepo su živjeli zajedno, odgojili dva sina, dali im ljubav i obrazovanje. Tijekom rata njezina se obitelj preselila u Dansku. Na kraju smo se i mi prebacili u Dansku, dok je moja nezaboravljena ljubav zapela u Americi.
Sada star 64 godine, moj muž je preminuo prije tri godine. Godinu dana nakon njegove smrti, želja da se povežem sa svojom prošlom ljubavi postala je toliko jaka da sam mu odlučila poslati poruku. Ovdje nema mjesta žaljenju. “Odgovorio je rekavši da i on želi doprijeti do mene. Razgovarali smo i sada smo povezani na Facebooku. Povremeno čavrljamo, a on ponekad dijeli pjesme o našoj ljubavi.
- Dopustite mi da priznam, zatekla sam se kako prolazim kroz njegovu slike i postove iz prethodne godine u potrazi za pjesmama koje govore o ljubavi koja ostaje nezaboravna, morala sam mu poželjeti sreću s obitelji i uputiti mu sve najbolje”, zaključuje gospođa Dina.
