– U nastavku našeg današnjega članka, donosimo vam jednu jako zanimljivu priču koja nam dolazi iz Bosne i Hercegovine. Slijedi jedna ljubavna priča, koja zorno pokazuje kako ništa ne može spriječiti dvije osobe koje se vole, da ne budu zajedno….
U blizini Kladnja, u Bosni i Hercegovini, gospođa Paša i njen suprug Muniba žive zajedno u jednom selu. U našim krajevima postoje brojne priče o ženama koje su prihvatile i čuvale napuštenu djecu, a Paša je samo jedan od mnogih. No, ono što njezinu priču izdvaja je nevjerojatno emotivan i nezaboravan epilog. Koje je porijeklo ljubavne priče Muniba i Paše? Pasha i Munib, par koji je u sretnom braku više od četiri desetljeća, žive u šarmantnom gradiću Kladnju. Njihova ljubavna priča je priča o dva rodna grada – Paša je iz Mrkonjić Grada, dok Munib Kladnje ponosno naziva svojim rodnim mjestom. Sudbina ih je, kaže Munib, spojila u pitoresknoj Vlasenici.
Putevi su nam se isprepleli, sudbina nas spojila. U gradu Vlasenici, gdje je on bio zaposlen, otkrio sam ja njega, a on mene. Kao da nam je suđeno da nađemo jedno drugo. I do danas, naša veza ostaje neprekinuta. Paša i Munib, iako nisu imali biološkog potomstva, preuzeli su odgovornost odgoja djevojčice koja je bila ostavljena i napuštena do 6. godine. Priča ispunjena dubokim emocijama koja se vrti oko stradanja napuštenog djeteta. Prije otprilike tri desetljeća jedna je baka donijela bolnu odluku da napusti vlastitu unuku.
U tom sam trenutku ja uskočio i otvorio svoj dom mladoj djevojci, preuzeo ulogu njegovatelja i odgajajući je dok nije napunila šest godina. Unatoč tome što nisam imao vlastitu djecu, to što sam bio najstariji brat ili sestra u svojoj obitelji opremilo me dubokim razumijevanjem zamršenosti odgoja djece. Situacija je bila daleko od nekomplicirane. Suze mlade djevojke bile su stalni podsjetnik na njezinu čežnju za majkom, što me ponukalo da je uputim u korištenje bočice.
Svaki dan je nosio svoje izazove, a neizvjesnost naše budućnosti u Mrkonjić Gradu nadvijala se nad glavom. No, kamo god me put odveo, pobrinuo sam se da ona uvijek bude uz mene. U dobi od nepunih 4 mjeseca, djevojčica se našla napuštena, odbačena od vlastite bake. Pasha, obuzet suosjećanjem, otvorio je njihova srca i dom bespomoćnom djetetu, zajedno s njezinim mužem. Iako nisu mogli začeti vlastitu biološku djecu, utjehu su pronašli u tome da je prigrle kao svoju. Do 6. godine živjela je u mom domu, oslovljavajući me s “mama” kad god bi progovorila.
Nakon što se ratni kaos smirio, biološki roditelji djevojčice otkrili su gdje se nalazi, došli po nju i nasilno je udaljili iz mojih prostorija, počinivši djelo krađe. Paša, nezadovoljan imenom Hadžira, odlučio je umjesto toga djevojčicu preimenovati u Samiru. Paša je doživjela dubok emocionalni prijelom kada joj je oduzeta mala kći. Upravo kad je djevojčica trebala krenuti na svoje školovanje, njezini su se roditelji iznenada ponovno pojavili, oteli je od Pashe i brzo je odveli. Iskustvo je bilo nevjerojatno bolno, nanijelo mi je veliku bol. Međutim, uspio sam održati vezu s mladom ženom koja je uključena. Trenutačno živi u Bolgiji i nastojimo se redovito posjećivati.
Bilo da ona dolazi u moj stan ili ja u njezin, naša veza ostaje neprekinuta, jer su se pokušaji da nas razdvoji pokazali neuspješnima. Kako biste opisali prirodu Pashina susreta s biološkim roditeljima djevojčice? Na prvi zahtjev roditelja za djevojčicom, odbili smo njihovu molbu. Pod našom skrbi doživjela je značajno poboljšane okolnosti i razvila snažnu vezu s nama. Jednostavno nisam mogao podnijeti rastati se od nje. No, jedne potajne večeri krišom su nam je odveli. Kako je vrijeme prolazilo i godinu dana, neumoljivo sam se trudio uspostaviti kontakt s njezinim roditeljima.
Na kraju sam uspio i brzo smo vratili djevojčicu, na njezino veliko zadovoljstvo. Dogovoreno je da će djevojka svoje vrijeme podijeliti, 15 dana sa Pašom i Munibom, a preostalih 15 sa svojim biološkim roditeljima. U početku je ovaj dogovor poštovan. No, nakon godinu dana, preselili su se i naprasno oduzeli djevojčicu, prekinuvši svaku komunikaciju. Samiru Paša nije držao u tajnosti o njezinim biološkim roditeljima. Činilo se ispravnim da je Samiru rano obavijestila o svojim biološkim roditeljima. Uhvatila sam se u sukobu jer sam znala da bih, da sam na njezinom mjestu, imala prirodnu znatiželju otkriti osobe odgovorne za moje postojanje i rođenje.
Unatoč tome što je to saznanje bilo prisutno u njezinu životu od malih nogu, mog supruga i mene nikada nije oslovljavala imenom, već majkom i ocem. Ipak, s ljubavlju smo je odgajali od njezinih najranijih dana u pelenama. Samirina žena, djevojka, šalje poruku koja je upravo stigla. Prošlo je dosta vremena od tog incidenta, a nedavno sam zatekla zahtjev za prijateljstvo na Facebooku od neke Samire Šahinović. Inače, nemam naviku prihvaćati zahtjeve za prijateljstvo od ljudi koje ne poznajem. Nakon detaljnijeg promatranja primijetio sam da se radi o mlađoj osobi koju nisam poznavao, pa sam odlučio ne prihvatiti njezin zahtjev.
Usred mnoštva obaveza koje su se pojavile nakon smrti suprugove majke, neprestana zvonjava telefona prožimala je njihove živote. Usred svega toga, kaos je prekinuo nepoznati poziv. Paša, preuzimajući inicijativu, podiže slušalicu, a glas s druge strane progovori: “Mama, možeš li se sjetiti tko sam? Ja sam Samira. Kako si? Moram pojasniti, dragi moj sine, da si pogriješio pretpostavivši da sam ja majka, budući da nemam vlastite djece. Samira se samouvjereno obraća Pashi, priznajući njihov odnos kao majke i kćeri.
Spominje pronalazak Pashinog broja telefona i pitanja zašto Pasha nije prihvatio njezin zahtjev za prijateljstvo na Facebooku. Paša se našla zbunjena prezimenom Samira. U mladosti se zvala Muhić, a sada je na raznim društvenim mrežama poznata kao Šahinović. Međutim, Pašina zbunjenost nestala je kada je Samira s njom podijelila uzbudljive vijesti. Nakon udaje u Belgiji, Samira je dobila prezime Šahinović i sada živi u blaženoj zajednici s dvoje djece. Od trenutka tog značajnog poziva do danas ništa se nije promijenilo.
