Dino Merlin je jedna od najistaknutijih figurta našeg regiona, poznati je pevač i bosanskohercegovački kantautor. U svetu koji se stalno menja, retko ko uspe da ostane aktuelan bez da izgubi sebe. Dino Merlin je jedan od tih retkih, njegov glas ne samo da traje, već i govori ono što mnogi misle, ali ne znaju kako da kažu…
Pjesma „Beograd“ je jedno od onih muzičkih djela koje su kroz godine stvorile čitavu mitologiju oko sebe. Njena emotivna snaga, povezanost sa srpskom prijestonicom i autentičan zvuk doveli su do toga da je mnogi smatraju neslužbenom himnom Beograda. Međutim, ono što mnogi i danas pogrešno vjeruju jeste da je autor i izvođač pjesme Dino Merlin. Ova zabluda se duboko ukorijenila u kolektivnu svijest publike sa prostora bivše Jugoslavije, iako prava istina o njenom nastanku otkriva znatno drugačiju i iznenađujuću priču.
- Pjesma „Beograd“ nije nastala u Srbiji, niti je prvobitno bila povezana s Merlinovim autorskim opusom. Naime, početkom 1991. godine, u švajcarskom gradu Sent Galen, došlo je do njenog stvaranja. Glavni inicijator ovog muzičkog projekta bio je Harun Samardžić, tada aktivni muzički producent. On je sarađivao sa mladom pjevačicom Cecom Veličković, danas poznatom kao Ceca Ražnatović. U želji da proširi Cecin repertoar i obogati ga novim kompozicijama, Samardžić je zamolio Dinu Merlina da napiše nekoliko pjesama za nju. Među tim pjesmama našla se i „Beograd“.
Merlin je, u skladu sa tim zahtjevom, stvorio tri različite kompozicije, a jedna od njih bila je upravo ova numera. Umjesto da je zadrži za svoj lični album, on je odlučio da je prepusti Ceci. Vremenom se desilo nešto što je u svijetu muzike čest fenomen – publika je, oslanjajući se na stil, emociju i prepoznatljive muzičke elemente, počela da povezuje pjesmu sa samim Merlinom. Njegov jedinstven pečat bio je toliko jak da su mnogi ubijeđeno tvrdili kako je riječ o njegovom djelu i izvođenju.
- U godinama koje su uslijedile, počela je da se širi priča da je Merlin ovu pjesmu napisao iz duboke lične povezanosti sa Beogradom, da je upravo on prvi otpjevao ovu numeru i da je ona izraz njegovih emocija prema gradu. Ipak, sam Merlin je odlučio da tu zabludu ispravi. U javnim istupima jasno je naglasio da, iako je autor kompozicije, pjesmu nikada nije izveo niti ju je zamislio kao dio svog ličnog muzičkog izraza.
Takođe je istakao da njegov odnos sa Cecom nije bio opterećen ličnim stavovima, kontroverzama ili političkim okolnostima. Njegova filozofija se zasniva na tome da umjetnost i muzičko stvaralaštvo ne bi trebalo da budu ograničeni ličnim razmiricama ili društvenim tenzijama. Kao autor, on smatra da mu je zadatak da piše i stvara, a ne da sudi ili komentariše druge umjetnike.
- Iako je pjesma nastala u relativno neobičnim okolnostima, uspjela je da pronađe svoje mjesto u srcima publike. Njena melodija i stihovi izazivaju snažne emocije i evociraju slike Beograda – njegovu istoriju, karakter, tugu, ponos i borbeni duh. Upravo ta univerzalnost osjećanja i identifikacija sa gradom učinili su ovu pjesmu posebnom i svevremenom.
Interesantno je da je više generacija odraslo vjerujući da je „Beograd“ Merlinovo djelo, dok je stvarna pozadina njenog nastanka ostajala nepoznata. Ovaj fenomen još jednom potvrđuje moć muzike da prevaziđe okvire autorstva i da postane dio kolektivne kulture. U tom smislu, pjesma je nadrasla svoje stvaraoce i postala vlasništvo publike – jednog šireg emotivnog korpusa koji je prihvatio pjesmu kao izraz sopstvene povezanosti sa gradom.
- Na kraju, priča o „Beogradu“ pokazuje koliko su percepcija i kolektivno pamćenje važni faktori u oblikovanju istine. Iako se dugi niz godina vjerovalo da je pjesma Merlinova, to nije umanjilo njenu vrijednost. Naprotiv, činjenica da je Dino Merlin odlučio da je ustupi drugom izvođaču, a da pritom nije tražio priznanje, govori o njegovom profesionalizmu i skromnosti. Time je dodatno učvrstio svoj status umjetnika koji ne teži reflektorima, već iskrenom izrazu i djelima koja govore sama za sebe.
„Beograd“ tako ostaje trajno emotivno svjedočanstvo o gradu, pjesma koja spaja, pokreće uspomene i stvara osećaj pripadnosti. Bez obzira na to ko je izvodi, ona nastavlja da živi kroz one koji je slušaju i osjećaju kao dio sopstvene priče.
