Svi smo upoznati sa činjenicom da jednom kada dođeš u penziju onda imaš ogroman problem pri ruci jer to su godine kada čovek očekuje da može da uživa u čarima života, a ne da svaki dan razmišlja da li će moći preživiti sutra i da li ima dovoljno finansijskih sredstava za naredne dane. U nastavku Vam donosimo jednu svima poznatu činjenicu…
Penzioneri predstavljaju jednu od najosetljivijih i najugroženijih kategorija stanovništva na Balkanu. Njihova svakodnevica često je obilježena neizvjesnošću, oskudicom i borbom za osnovnu egzistenciju. Iako su godinama doprinosili društvu kroz svoj rad, mnogi od njih danas se suočavaju sa stvarnošću u kojoj penzije koje primaju nisu dovoljne da pokriju ni najosnovnije životne troškove. Ova situacija nije ograničena na jednu zemlju – prisutna je širom regiona, uključujući Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru i Hrvatsku.
- U većini slučajeva, visina penzije nije proporcionalna troškovima života. Stanovanje, hrana, lijekovi i druge osnovne potrebe često su iznad granica koje penzioneri sebi mogu priuštiti. Više od polovine njih živi ispod granice siromaštva, a mnogi su prinuđeni da se oslanjaju na pomoć porodice, prijatelja ili centara za socijalni rad. Ovakvo stanje ne samo da narušava njihovo dostojanstvo, već i stvara dodatno opterećenje za njihove najbliže.
Inflacija dodatno komplikuje svakodnevni život penzionera. Cijene osnovnih namirnica i komunalnih usluga konstantno rastu, dok se iznosi penzija vrlo rijetko usklađuju sa tim porastima. U Srbiji, iako je zabilježen porast prosečne penzije od oko 14,8%, to i dalje nije dovoljno za život dostojan čovjeka. Sa prosječnim iznosom od oko 45.775 dinara, mnogi penzioneri jedva spajaju kraj s krajem. Situacija je još teža za one koji imaju kraći radni staž – pojedine penzije jedva prelaze 100 eura, što je nedovoljno za pokrivanje čak i osnovnih troškova.
- Zakonodavni okvir koji reguliše prava penzionera nudi određene mogućnosti za dodatna prava, naročito za osobe koje su bile žrtve političkih ili drugih oblika represije. Zakon o rehabilitaciji predviđa pravo na poseban radni staž i mjesečne naknade, ali njegova primjena u praksi često nailazi na administrativne barijere. Komplikovane procedure, duga čekanja i zahtjevna dokumentacija obeshrabruju mnoge da se uopšte upuste u ostvarivanje tih prava. Mnogi odustaju već na prvom koraku.
Kada je riječ o finansijskoj pomoći, postoje mjesečne naknade za rehabilitirane osobe, koje iznose 50% prosječne mjesečne plate u zemlji. Iako to može delovati kao značajan iznos, realnost pokazuje da ni to nije dovoljno za pokrivanje osnovnih potreba. Uz to, u slučaju smrti korisnika, porodica nema pravo na refundaciju troškova sahrane, što dodatno pogađa one koji ionako žive u teškim uslovima. Mnogi nemaju čak ni za najosnovnije troškove ukopa, što izaziva dodatnu emocionalnu i finansijsku bol njihovim bližnjima.
- Ova situacija jasno ukazuje da su nužne konkretne i sveobuhvatne mjere za unapređenje položaja penzionera. Povećanje penzija, olakšan pristup zdravstvenim uslugama i uključivanje u društvene aktivnosti mogli bi značajno poboljšati kvalitet njihovog života. Lokalne zajednice i nevladine organizacije mogu igrati važnu ulogu kroz edukativne radionice, druženja i psihosocijalnu podršku, što bi doprinelo smanjenju osjećaja izolacije kod starijih osoba.
Jedan od ključnih koraka ka poboljšanju jeste pojednostavljivanje administrativnih procedura i omogućavanje penzionerima lakšeg ostvarivanja svojih prava. Digitalizacija procesa, uvođenje jasnijih uputa i smanjenje birokratskih prepreka mogu imati ogroman uticaj na njihovu sposobnost da se nose sa sistemom koji im je često stran i zbunjujuć.
- Osim toga, neophodno je da društvo prepozna važnost starijih osoba i vrednuje njihov doprinos. Njihova mudrost, iskustvo i znanje ne smeju biti ignorisani. Penzioneri nisu teret, već temelj na kojem je izgrađeno društvo kakvo danas poznajemo. Pravo na dostojanstvenu starost mora biti garantovano svakom čoveku, bez obzira na njegovu prošlost, stepen obrazovanja ili iznos penzije.
Ulaganje u stariju populaciju nije samo human čin – to je i pitanje odgovornosti i budućnosti. Ako danas ne osiguramo penzionerima uslove za miran i dostojanstven život, sutra će generacije koje dolaze naslijediti isti, možda i gori sistem. Zbog toga, rešavanje problema penzionera ne sme ostati na marginama društvenih debata – mora biti prioritet.
Penzioneri su nekada gradili, radili, stvarali i doprinosili razvoju svojih zemalja. Danas je na društvu red da im uzvrati dostojanstvom, sigurnošću i poštovanjem koje zaslužuju. Jer starost ne bi smela da bude sinonim za siromaštvo i zaborav, već za poštovanje, brigu i zahvalnost.
