Više od dvadeset godina živjela je sa uvjerenjem da je njena beba umrla. Jedan dokument promijenio je sve i otvorio pitanja na koja niko nije želio da odgovori. Istina koju je otkrila potresla je ne samo nju, već i mnoge druge porodice.
- Postoje priče koje ne blijede s vremenom, već postaju teže kako godine prolaze. Jedna od njih je ispovijest žene koja je decenijama nosila bol gubitka, da bi tek nakon više od dvadeset godina saznala da ono što joj je rečeno možda nikada nije bila istina. Njena sudbina otvara duboka pitanja o roditeljstvu, povjerenju u institucije i nepravdama koje su ostavile neizbrisiv trag na brojnim porodicama širom regiona.
Ana Pejić je 1988. godine u porodilištu u Sremskoj Mitrovici doživjela ono što nijedna majka ne bi smjela da doživi. Umjesto da iz bolnice izađe sa bebom u naručju, suočila se s riječima koje su joj zauvijek promijenile život – rečeno joj je da je dijete preminulo. Bez dodatnih objašnjenja, bez prilike da vidi svoje novorođenče ili da se oprosti, napustila je porodilište slomljena i u tišini. Taj trenutak obilježio je njen život dugotrajnim osjećajem gubitka i praznine.
Godinama je pokušavala da pronađe mir, oslanjajući se na vjeru da je sudbina bila neumoljiva. Ipak, s vremenom su se u njoj počela javljati pitanja na koja nije imala odgovore. Više od dvije decenije kasnije, odlučila je da ponovo otvori slučaj i zatraži dokumentaciju vezanu za porođaj. Ono što je tada otkrila uzdrmalo je sve što je do tada smatrala istinom. U jednom dokumentu bilo je navedeno da je rodila djevojčicu, dok je u drugom stajalo da je dijete umrlo. Te kontradikcije postale su prvi signal da nešto ozbiljno nije u redu.
- Ana je počela uporno da istražuje, prikuplja papire i razgovara s ljudima koji su imali slična iskustva. Kako su se informacije slagale jedna na drugu, pred njom se polako oblikovala zastrašujuća slika – sumnja da njena beba nije umrla, već da je nestala, odnosno da je zamijenjena ili ilegalno data drugoj porodici. Tokom te potrage saznala je da njen slučaj nije usamljen. Naprotiv, sve više roditelja javljalo se s gotovo identičnim pričama o nestalim bebama iz porodilišta širom bivše Jugoslavije.
U procesu istraživanja, Ana je došla do saznanja da su neka od te djece završila u usvajanju, dok su druga odrastala u porodicama koje nisu bile njihove biološke. Roditelji su godinama živjeli u uvjerenju da su izgubili djecu, dok je stvarnost bila znatno mračnija. Ovakva saznanja otvorila su bolnu temu sistemskih propusta i mogućih zloupotreba koje su godinama bile skrivane.
Posebno potresan primjer koji je dodatno osnažio njene sumnje bio je slučaj iz Foče iz 1982. godine. Prema svjedočenjima do kojih je Ana došla, babica koja je radila u tom porodilištu navodno je na samrti priznala da je zamijenila dvije bebe. Dijete rođeno u srpskoj porodici zapravo je dato muslimanskoj, dok je drugo dijete odvedeno daleko od svojih bioloških korijena. Kasnije se saznalo da je to dijete završilo u Australiji, gdje je tek nakon mnogo godina otkrilo istinu o svom porijeklu.
- Takve priče, iako rijetko javno ispričane, bacaju svjetlo na duboku nepravdu koja se godinama dešavala iza zidova porodilišta. Mnogi koji su kasnije posumnjali u vlastito porijeklo odlučili su se na privatne DNK analize, koje su potvrdile da ne pripadaju porodicama u kojima su odrasli. Ipak, većina njih odlučila je da ostane anonimna, iz poštovanja prema ljudima koji su ih odgajali i voljeli. Njihova tišina svjedoči o složenosti emocija i lojalnosti koje ovakva istina nosi sa sobom.
Za Anu, potraga još uvijek traje. Iako godine prolaze, ona ne gubi nadu da će pronaći svoju biološku kćerku. Njena borba odavno je prerasla ličnu tragediju i postala simbol istrajnosti za mnoge majke koje su doživjele sličnu sudbinu. Svaka nova ispovijest koja izađe u javnost dodatno potvrđuje da problem nije izolovan i da istina tek počinje da izlazi na vidjelo.
- Uprkos boli i razočaranju, Ana vjeruje da suočavanje s istinom, ma koliko bila teška, donosi određeni mir. Njena poruka je jednostavna, ali snažna – istina oslobađa, čak i kada otvara stare rane. Upravo ta poruka daje snagu drugima da progovore, da traže odgovore i da se nadaju da pravda, iako spora, ipak može stići.
