Prošli su kroz brojne pokušaje, lekarske preglede i savete, ali se njihov san uporno odlagao. Kada su konačno digli ruke i pomirili se sa sudbinom, desilo se nešto što nisu mogli ni da zamisle. Bio je to trenutak koji im je zauvek promenio život. U nastavku Vam donosimo priču jednog bračnog para koji je 20 godina priželjkivao da bude roditelj…
Udona i Chuck Hebert dugo su čekali na svoju šansu da postanu roditelji, a njihova priča o želji za djetetom bila je ispunjena mnogim izazovima. Nakon niza medicinskih pregleda, liječnici su im hladno saopćili vijest koja ih je slomila: tijelo Udona odbacuje embrije i prirodno začeće neće biti moguće. Ta dijagnoza bila je poput presude koja im je uništila snove o roditeljstvu. Iako su se trudili da nastave dalje, bol i praznina koju su osjećali bila su neizbežna. Tijekom godina su postali poznati među prijateljima i obitelji po tome što su uvek bili spremni pomoći s tuđom djecom – bilo da su čuvali djecu rođaka, volontirali ili pružali dom studentima na razmjeni. Njihova ljubav prema djeci nikada nije prestajala, ali je uvijek bila obeležena tugom što nikada neće imati svoje.
- Iako su se pomirili s činjenicom da će živeti bez djece, kraj 2015. godine donio je potpuno neočekivan obrat. Udona je počela osjećati bolove u trbuhu, vrtoglavicu i grčeve. Iako isprva nije pomislila na trudnoću, strahovala je da možda ima neku ozbiljnu bolest, čak i rak. Kako su se simptomi pojačavali, njena majka i prijatelji nagovorili su je da napravi test trudnoće. Na njezino i Chuckovo iznenađenje, oba testa su pokazala pozitivan rezultat.
Šok i radost koji su uslijedili bili su neobjašnjivi. Samo četiri tjedna prije poroda, liječnici su potvrdili da očekuju dijete. I ne samo to – njihove dijagnoze, koje su tvrdile da prirodno začeće nije moguće, bile su potpuno srušene. Medicinski stručnjaci bili su zbunjeni kako je došlo do trudnoće nakon svih godina neuspjeha i jasnih dijagnoza. Slučajevi kada tijelo odbacuje embrije, a zatim se trudnoća razvija bez komplikacija, spadaju u medicinska čuda, piše “Večernji list”.
- Na kraju, rodio se Brooks Major Hebert, dječak koji je njihovim životima dao sretan završetak. Međutim, u prvom trenutku bilo je problema – pri rođenju je imao poteškoća s plućima i odmah je prebačen na neonatalnu intenzivnu njegu. No, liječnici su brzo djelovali i nakon nekoliko dana strepnje, mališan je počeo napredovati. Udona je s ponosom izjavila da mu danas ide odlično. Chuck, koji je godinama nosio teret tuge i iščekivanja, sada je gledao svog sina i shvatio da je svaka bol, svaka neprospavana noć i svaka neispunjena želja dobila svoje značenje.
Ova priča postala je inspiracija mnogima, ne samo u njihovoj zajednici nego i širom sveta. Brojni portali preneli su vijest, ali ono što je posebno odjeknulo bila je poruka koju su Udona i Chuck želeli poslati: nikada ne treba potpuno odustati od svojih snova, jer život može iznenaditi u trenutku kada pomislite da je sve gotovo. Prema pisanju portala “24sata”, ovakvi slučajevi podsjećaju ljude da nada nikada ne smije umrijeti, bez obzira na to koliko su puta bili razočarani.
- Udona je u nekoliko intervjua izjavila da veruje kako je sve deo većeg plana. “Bog je imao plan za nas. Na njega smo dugo čekali, ali sada je konačno ostvario ono što smo željeli,” rekla je, dodajući da Brooks nije samo dijete koje je donelo sreću, već simbol vere i strpljenja. Chuck je dopunio njen odgovor, rekavši da sada razume zašto im se ništa nije dogodilo ranije. On veruje da je baš ovaj trenutak trebao doći u njihov život upravo sada, kako bi dobili svog sina.
Zajednica u Louisiani priredila je srdačan doček bračnom paru kada su se vratili kući iz bolnice. Ljudi koji su godinama gledali njihovu tugu sada su slavili njihovu sreću. Udona je priznala da je osjećala kao da cijelo susjedstvo diše s njima, a Chuck je dodao da je Brooks dobio “cijelo selo” koje će ga čuvati. Ovaj vid podrške i povezivanja sa zajednicom je nešto što mnogi ljudi danas traže, ali rijetko gde pronalaze u tolikoj meri.
Priča Udona i Chucka Heberta nije samo o trudnoći koja se činila nemogućom, već i o ljudskoj otpornosti, veri i zajedništvu. Njihov put od očaja do neizmjerne radosti pokazuje da život, koliko god nepredvidiv bio, ponekad zna ispisati najlepše stranice upravo onda kada smo sigurni da je priča završena. Na kraju, njihova priča podsjeća nas na to da nikada ne treba gubiti nadu, jer upravo tada, kad mislimo da je sve gotovo, život može iznenaditi i doneti nam ono što smo najviše željeli.
