Svi znaju priču kako je političar Zoran Đinđić zauvijek uklonjen, ali on i dalje živi u sjećanjima nekih. Danas otkrivamo malo više o ovom političaru za kojeg mnogi vjeruju da je bio svjtla tačka srpske politike poslije rata.
Zoran Đinđić rođen je u Šamcu u Bosni, a krajem šezdesetih se s roditeljima preselio u Beograd. Njegova sestra kaže da je uvijek ostao jako vezan za Bosnu i grad koji mu je obilježio djetinjstvo. Krajem šezdesetih Gordana i Zoran s roditeljima su se preselili u Beograd, ali je veza s BiH ostala sačuvana. Prijatelji i sjećanja na sretno, bezbrižno djetinjstvo ostali su poveznica koja ih je vezala za rodnu zemlju.
- Pišući svoju ispovijest za “Slobodnu Bosnu” 2013. godine, Gordana Đinđić Filipović priziva sjećanja na Travnik, grad u kojem je provela bogate godine. U Travnik je s obitelji stigla 1962., a napustila ga 1969.
Iako se posljednji put vratila 1989. na proslavu dvadesetogodišnjice mature, danas sebe doživljava ne samo kao djevojku koja je tu završila srednju školu. već kao osoba koja je s bratom dijelila najljepše trenutke u životu srednje škole. Zoran je bio vrlo nemirno, živahno, aktivno dijete. Volio je čitati knjige.
Budući da je doktorirao u filozofiji mu je to područje najviše leglo, pa je iz tog područja imao najviše knjiga. “Završio je sve škole s najboljim uspjehom. Završio je u tri godine četverogodišnji filozofski fakultet i dvije godine sociologije. Uporedo je studirao i diplomirao. Da bi što prije doktorirao, požurivao je sa studijem. Sve škole završio je s najboljim uspjehom. Završio je u tri godine četverogodišnji studij filozofije i dvije godine sociologije.
Paralelno je studirao i diplomirao. Da bi što prije doktorirao, požurivao je sa studijem.” Otišao je u Njemačku i za godinu dana doktorirao, svi su govorili da je bio čudo – rekla je njegova majka Mila. Politikom se nastavio baviti i na fakultetu; tako se počeo baviti politikom još kao student. Prema njegovoj majci, ona izjavljuje da je uvijek bio problem; zbog politike.
Budući da je bio izvrstan učenik, Zoran je sudjelovao u mnogim aktivnostima – od šahovskog kluba i karatea do djevojaka. Njihove zajedničke avanture ostale su joj duboko urezane u sjećanje. Na primjer – branje zelene loze u Popovskoj bašti, a koje je često završavalo kaznama. Potom je Gordana njegovala uspomene na Zorana kroz predmete kao što su njegove drvene skije i gitara, koje je odlučila predati Arhivu Srbije.
- Bile su dio njegove osobne kolekcije, simbol bezbrižnih dana koje su proveli zajedno. Nalazi se na trećem katu zgrade, udaljena stotinjak metara od Gimnazije, u neposrednoj blizini katoličke crkve.
Snimio sam fotografiju dok se spuštao s tim ručno izrađenim drvenim skijama. Stoje kod mene doma, kao i njegova gitara, po čijoj je izvedbi ostao zapažen u Travniku. „Arhiv Srbije“ je mesto gde sam odlučio da ih poklonim; imaju izložak njegovih osobnih stvari, rekla je tada. Prvi put se zaljubio na početku srednje škole. Jako je volio djevojku po imenu Duška. Zoran je imao izuzetnu privrženost Travniku.
Održavao je svoj krug s kojim je bio u stalnom kontaktu. Prvi put se zaljubio tijekom srednjoškolskih godina, a zvala se Duška. Volio ju je neizmjerno, bili su par ravno s razglednice. Dok je bio premijer u Srbiji, bilo je teško doći do njega. U jednom trenutku u Beograd su stigli njegovi školski drugovi iz Travnika.
Koliko god je osiguranje u Vladi Srbije bilo tajno, nisu ih uspjeli zadržati jer nisu bili najavljeni. No, nekako su se snašli i poslali mu sliku ispred zgrade Vlade. Odmah je prekinuo važan sastanak koji je bio u toku i istrčao van da ih dočeka – kaže Đinđićeva sestra, pa nastavlja: Gajio je izuzetnu ljubav prema Bosni. Podsjetila ga je na lijepo razdoblje njegova života. Beograd je metropola u kojoj nema te opuštenosti i bezbrižnosti.
- Otac im je bio vojno lice i mi smo odgajani u tom duhu. Zoran je užasno volio životinje. “Njegova soba bila je ono što je moj sin najviše volio. Stvarno je uživao u njoj. Budući da je već imao malu biblioteku, znao je sjesti, nasloniti noge na stol i gledati svoje knjige.
Uživao je,” rekla je njegova majka Mila. Zoran i njegova sestra bili su jako bliski; dijelili su trenutke i povezanost koja je trajala do njegova posljednjeg daha. Unatoč brojnim obvezama koje je Zoran imao na tanjuru, između njih dvoje trajali su dugi sati telefoniranja; razgovarali su praktički svaki dan.
Sada se s tugom osvrće na te razgovore; sada ima samo sjećanja. Na dan sprovoda, na Novom groblju, prišla joj je mlada žena i rekla da osjeća isti gubitak. “Znaš,” rekla je, “i ja imam mlađeg brata. Kad bi se njemu nešto dogodilo, mislim da ne bih mogla nastaviti.”
Na što je Gordana mogla odgovoriti samo pitanjem: „Koji je vaš prijedlog? “Što učiniti?” bolno priznaje žena, postajući svjesna da je živjeti s takvim gubitkom puno teže nego što se može zamisliti. “Zapravo, teže je živjeti s tim nego ne živjeti uopće”, priznaje, jer svaki dio njezina života podsjeća na Zorana, njezinog brata jedinca, koji je prisutan u njezinim sjećanjima od prvih dana njezina života.
U nastavku je Gordana objasnila u kojoj je mjeri gubitak promijenio njezin svijet: suprug nije imao brata ni sestru, a ni Zoranova supruga Ružica; stoga su ona i Zoran bili jedini koji su mogli pružiti međusobnu podršku svojim obiteljima. “Kad preživiš ovako nešto,” priznaje, “nikada nisi isti”. – Kao da više nemaš djeliće svoje duše.
Kad bi naučila živjeti s bolnom prazninom koju je Zoran ostavio za sobom, pa makar joj to nosilo golemu težinu. Koliko god ju je majčina tuga iscrpila, ona daje sve od sebe da s njom podijeli patnju. Misli da je njezina majka puno jača od nje. Oboje osjećaju težinu gubitka kada su sami, tiho shvaćajući bol koja ih veže i podupire kroz tugu koja ih prati svaki dan.
- Javite mi ako ovo zadovoljava vaše potrebe ili ako želite bilo kakve druge informacije. Ružičin muž nema ni brata ni sestre. Što se nje tiče, isto vrijedi. Samo smo mi imali jedni druge u obitelji. Kad proživite katastrofu ovakvih razmjera, više nikada niste ista osoba.
Više nemate pojedinačnih djela duše. Naučila sam kako živjeti s njim što nije tu, i to mi je stvarno teško reći. Majka mi pokušava ne pokazati koliko pati. Mislim da je puno jača od mene. Ali kad ostanemo sami, znamo kako je – otvorila je dušu Gordana, koja se u posljednje vrijeme rijetko pojavljuje u medijima. Samo godinu dana prije nego što je Zoran Đinđić ubijen, njegov otac, koji je bio vojnik, otišao je u mirovinu.
U izjavi njegove majke Mila je rekla da je zadržala vjeru u svog sina, koji je maksimalno davao sebe radu i profesiji. Dok smo pili čašu vina, pokrenuo sam tu temu sa Zoranom. “Sutra je godišnjica mog oca. Zašto ne dođeš na groblje?” Jasno je da je zaboravio. “Imam konferenciju za novinare. Hitno je”, kaže on meni.
Ja kažem: “Dobro, Zorane. Ići ću s Gordanom na groblje.” Pojavio se sutradan, ali samo nakratko, odmah žureći da završi tu press konferenciju. Prije nego što se to dogodilo, rekla sam mu – Zorane, sine, pazi, nemoj da me oblačiš u crno, upravo sam skinula da objasni Mila, majka Zorana Đinđića, u intervjuu za Njuzvik. Ovo je njen jedini.
