Svakodnevno slušamo priče o kakvoj se veličini radilo. Halid Bešlić je nesebično pomagao svima oko sebe. O ovoj manje poznatoj priči pročitajte u nastavku ovog teksta:
Njegove pjesme bile su dio svakodnevnih trenutaka života – pjevale su se na svadbama, u kafanama, tokom dugih vožnji i u trenucima samoće. Ipak, ono što je Halida Bešlića izdvajalo nije bila samo muzika, već i njegova duboka povezanost s ljudima i mjestom iz kojeg je potekao. I dok su mnogi slavu koristili da se udalje od svojih korijena, on ju je pretvorio u priliku da im se još više približi. Halid je ostao čovjek naroda – jednostavan, topao i iskren, bez potrebe da svoje dobročinstvo pokazuje pred svjetlima reflektora.
- Njegova priča o brizi za rodni kraj podno Romanije svjedoči o tome koliko je snažna bila njegova ljudskost. Malo selo Knežina, iz kojeg je potekao, zimi bi često ostajalo odsječeno od ostatka svijeta. Mještani se i danas sjećaju kako je Halid, čak i kada je živio u inostranstvu, mislio na njih. Kada bi snijeg zatrpao puteve i sela ostajala bez osnovnih namirnica, Halid bi iz Njemačke ili Austrije zvao i pitao: “Imate li dovoljno da izdržite?” Nije oklijevao ni da zamoli prijatelje da pošalju helikopter s hranom, samo da niko u njegovom kraju ne ostane gladan. Takve geste nisu bile rijetkost – dolazile su iz srca, bez kamera i naslova, jer je znao da se pravi čovjek prepoznaje po djelima, a ne po riječima.
Jedan od mještana, Pero Budeša, opisao ga je riječju “ljudina”, što možda najbolje oslikava kakav je Halid bio. “Nije gledao ko je koje vjere ili nacije, već ko je kakav čovjek”, govorio je Pero, prisjećajući se koliko se Halid ponosio svojim krajem, livadama i selom u kojem je odrastao. Ta jednostavnost i ljubav prema zemlji iz koje je potekao pratila ga je čitav život.
Njegov otac, Mujo Bešlić, bio je zidar i čovjek od zanata – pošten, vrijedan i spreman pomoći svakome. Upravo u takvoj atmosferi, među ljudima koji su znali vrijednost rada i solidarnosti, odrastao je mali Halid. Iako nisu imali mnogo, imali su ono najvažnije – toplinu, poštenje i međusobno poštovanje. Još kao dječak pokazivao je ljubav prema pjesmi, kao da je duboko u sebi već tada znao da će glasom dotaknuti srca mnogih.
- Kada je postao poznat širom Balkana, nikada nije zaboravio ko je i odakle dolazi. Uvijek se vraćao u Knežinu, donosio poklone, raspitivao se za zdravlje mještana i družio se s njima kao da nikada nije otišao. Za ljude iz njegovog sela, Halid je uvijek bio “njihov Halid” – momak iz kraja, a ne samo zvijezda s televizije.
Njegova dobrota nije se ogledala samo u riječima, već i u konkretnim djelima. Tokom ratnih godina, u svom stanu u Stuttgartu, primio je dvadesetak izbjeglica, pružajući im krov nad glavom i osjećaj sigurnosti. Nije o tome govorio javno, jer je vjerovao da pravo dobročinstvo ne traži pažnju. Ljudi koji su ga poznavali kažu da je uvijek bio spreman pomoći – tiho, skromno i s osmijehom.
Slična plemenitost pokazala se i 2014. godine, kada su poplave pogodile Bosnu i Hercegovinu. Tada je otvorio vrata svog motela “Bešlić” u Semizovcu i smjestio one koji su ostali bez doma. Njegove riječi tada su bile jednostavne: “Neka se ljudi smjeste, imaju gdje prespavati, sve ćemo riješiti.” Nije tražio zahvalnost – dovoljno mu je bilo da zna da su ljudi sigurni.
- Zbog svega što je učinio za svoje ljude i kraj, načelnik Sokoca najavio je da će Halidu biti podignut spomenik u Knežini. “Dosta je pomagao ljudima ovog kraja, zaslužuje da mu se Knežina oduži”, rekao je, ističući da je to priznanje ne samo za njegovu muziku, već i za njegovu veliku ljudskost i skromnost.
Halid Bešlić bio je i ostao čovjek koji je znao nositi slavu, ali i ostati prizeman. Nikada nije dozvolio da ga popularnost promijeni. Na sceni i iza nje, ostao je isti – jednostavan, pristupačan i iskren. Njegov osmijeh, blagost i spremnost da pomogne učinili su ga posebnim, možda i više od njegovih pjesama.
Priče o helikopterima, o izbjeglicama, o otvorenim vratima motela – sve to govori o čovjeku koji je znao da slava nema smisla ako ne ostaneš čovjek. Njegova najveća ostavština nisu samo pjesme koje se i danas pjevaju, nego i priče o dobroti koje se prenose s koljena na koljeno.
- Na kraju, kada se govori o Halidu Bešliću, ne govori se samo o pjevaču, već o simbolu ljudskosti. Bio je glas naroda, ali i ruka pomoći, osmijeh podrške i toplo srce koje je kucalo za druge. Njegovo svjetlo ostalo je da sija i kada su se reflektori ugasili, jer ono što je ostavio iza sebe ne mjeri se nagradama ni brojem albuma, nego ljudima kojima je dotakao život. Halid će, i dugo nakon svoje posljednje pjesme, ostati zapamćen kao muzička legenda i čovjek koji je znao biti veći od slave – jer je znao biti čovjek.
