Svima nam je jasno da je podijela imovine uvijek bila veliki problem u porodici.U današnjem članku vam donosimo jednu jako zanimljivu priču o ženi koja je odlučila da ppodili svoje iskustvoo s nama.
- U mnogim porodicama na Balkanu pitanje nasleđivanja imovine i dalje izaziva duboke podjele, nepravdu i nerijetko – prekid porodičnih odnosa. Iako zakoni više ne prave razliku među polovima, društvene norme i tradicionalna shvatanja često i dalje favorizuju muške nasljednike. Jedna žena, Jadranka, odlučila je da javno progovori o svom bolnom iskustvu u kome je, uprkos zakonskom pravu, ostala bez ičega – dok je njen brat naslijedio gotovo sve.
Jadrankina ispovijest osvijetlila je kako se i danas, u savremenom društvu, može dogoditi da se ćerka potpuno isključi iz nasledstva. U njenom slučaju, brat je preuzeo sve: porodične kuće, imanje, plac i vilu, dok je njoj od majke ostalo simbolično – dve saksije. Ono što ovu priču čini još potresnijom jesu riječi koje je čula od svojih roditelja i brata, riječi koje su je duboko pogodile i koje, kako kaže, nikada neće zaboraviti.
- Nakon iznenadne smrti oca, Jadranka se suočila s majčinim savjetom koji ju je ostavio bez riječi. Rekla joj je da ne bi trebalo da traži svoj dio stana, jer “već ima stan”. Pritom je mislila na stan koji pripada Jadrankinom mužu. Taj trenutak je, prema njenim riječima, bio samo potvrda duboko ukorenjene nepravde. Majčina rečenica nije samo značila uskraćivanje imovine, već je u njenim očima bila poruka da njene potrebe i prava nisu važne.
Odnosi s bratom dodatno su se pogoršali kada mu je pokušala objasniti svoju situaciju i potrebu da ima nešto što je njeno. On joj je tada rekao: “Ako uzmeš bilo šta, računaj da više nemaš brata.” Jadranka mu je odgovorila istim tonom: “Ostavljam ti sve. Više nemaš sestru.”
- Njene riječi jasno otkrivaju gubitak ne samo materijalnog, već i emocionalnog uporišta. U nasljeđe je, osim imovine, dobila i osjećaj odbacivanja i neravnopravnosti. Izgubila je kontakt s članovima porodice koji su je, uprkos savremenim zakonima i promjenjenim društvenim vrijednostima, izostavili iz svega.
Ova ispovijest izazvala je brojne reakcije na društvenim mrežama. Dok su neki opravdavali brata, tvrdeći da je “tako red”, mnogi su stali na Jadrankinu stranu, kritikujući roditelje koji su omogućili takvu raspodjelu. U komentarima se često pominjalo da roditelji izbjegavaju da imovinu pravno regulišu za života kako ne bi “narušili porodične odnose”, ali se time rizikuje konflikt nakon njihove smrti. U nekim sredinama, naročito u ruralnim, još je prisutno uvjerenje da se kćerki ne ostavlja ništa, jer se smatra da je “zbrinuta” udajom.
- Jedan od komentatora ukazao je na ozbiljnu pravnu posledicu takvih odluka – žena koja se odrekne nasledstva, formalno se odriče prava na imovinu, što znači da kasnije nema pravo ni na socijalnu pomoć, jer se zakonski vodi kao osoba koja je imala, ali je dobrovoljno odustala od svoje imovine.
Da bi se bolje razumjela zakonska pozadina ovakvih slučajeva, oglasio se i advokat Miloš Radulac. On je istakao da se ovakvi problemi često nasleđuju iz arhaičnih shvatanja, gdje je uloga žene bila svedena na to da se uda, dok se imovina prenosila muškarcima, jer se smatralo da oni “nastavljaju lozu”. Iako se u urbanim sredinama ovakva praksa sve rjeđe sreće, u manjim i konzervativnijim zajednicama je i dalje prisutna.
- Radulac podsjeća da Zakon o nasleđivanju ne pravi razliku između polova. Svako dijete ima pravo na jednak dio, osim ako roditelji za života nisu napravili drugačiji raspored ili ako naslednik ne potpiše izjavu o odricanju. Takva izjava je pravno neopoziva – jednom kad je neko potpiše, nema povratka.
Ova priča ostavlja gorak ukus, jer pokazuje da i pored zakona i društvenih promjena, nepravda u porodici može biti jednako razorna kao i sama smrt. Nasleđe nije samo pitanje vlasništva, već i poštovanja, priznanja i mjesta koje neko zauzima u svojoj porodici. Oduzeti nekome njegovo nasljedno pravo znači – poručiti mu da ne pripada.
- I zato je Jadrankina ispovijest mnogo više od priče o imovini. To je svjedočanstvo o nevidljivoj nepravdi koja se prenosi generacijama, i poziv da kao društvo počnemo stvarno sprovoditi jednakost – ne samo u zakonu, već i u sopstvenim porodicama.
