Veliki broj ljudi je odselio sa našim prostora u potrazi za boljim životom. Naime, jedna stvar je sigurna a to je da njihovi roditelji ostaju na ognjištima u nadi da će se njihova djeca vratiti ili ih posjetiti.
Život često ne ide putem koji zamišljamo. Djeca odlaze – fizički, preseljenjem u druge gradove ili zemlje, ili emocionalno, gradeći zidove koje roditelji ne mogu preskočiti. Upravo takvu bolnu sudbinu doživjeli su Franjo i Krunoslava Šimpović iz Hrvatske. Nakon godina nesporazuma i sukoba donijeli su tešku odluku – preko novina su se javno odrekli vlastitog sina. Ta vijest šokirala je javnost i otvorila raspravu o granicama roditeljske ljubavi, o međusobnom nerazumijevanju i o tome koliko daleko mogu otići obiteljski sukobi.
Krunoslava je ispričala kako je sin još u studentskim danima pokazivao nepoštovanje i odnosio se prema roditeljima kao da su samo financijska sigurnost. Stvari su se dodatno pogoršale nakon njegova braka. U početku se činilo da će snaha donijeti mir i toplinu, no s vremenom se sin sve više udaljavao i postajao grublji. “Prve tri godine bila je dobra, a onda se sve promijenilo. On je postajao sve gori i gori”, rekla je Krunoslava, prisjećajući se kako je obitelj polako gubila bliskost.
Roditelji su pokušavali održati kontakt, ali razgovori su završavali u svađama i uvredama. Kada bi ih posjetili, osjećali su se nepoželjno. Najviše ih je boljelo kada su primijetili da se i unuci, koji su nekada s radošću dolazili kod njih, povlače i izbjegavaju kontakt. Franjo i Krunoslava vjerovali su da sin i snaha djeci pričaju kako baka i djed žive daleko, čak u Americi, kako bi ih dodatno udaljili.
U jednom trenutku Krunoslava je priznala da je danima plakala nakon sinovih riječi. Telefonski razgovori postali su izvor boli, a svaki susret hladan i težak. Kada više nisu imali priliku ni čuti glas unuka, odlučili su se na radikalan korak – objavili su u novinama da se odriču sina. Njihova poruka bila je kratka i bolna: “On i njegova supruga za nas više ne postoje.”
Takve priče u Hrvatskoj rijetko dospijevaju u javnost, ali postoje. U društvu koje obitelj vidi kao temelj zajednice, raskidi ovakve vrste nose i stigmu. Mnogi roditelji biraju tišinu, trpe i čekaju, dok se djeca povlače u vlastite živote. Ovaj slučaj postao je simbol pitanja:
- gdje završava roditeljska ljubav
- gdje počinje samopoštovanje
- može li se obitelj potpuno izgubiti iako svi žive blizu
Na iznenađenje mnogih, sin je reagirao tek kratkom izjavom. Rekao je da mu je cijela situacija pomalo smiješna i da nema potrebe komentirati. Ta rečenica pogodila je roditelje, ali i dodatno zaintrigirala javnost. Jesu li Franjo i Krunoslava rekli cijelu istinu? Ili postoji i druga strana priče? Dio ljudi suosjećao je s roditeljima, dok su drugi tvrdili da je istina vjerovatno složenija.
Psiholozi objašnjavaju da sukobi između roditelja i odrasle djece rijetko nastaju odjednom. Oni se nakupljaju godinama:
- neizrečene kritike
- pogrešno shvaćene riječi
- neispunjena očekivanja
Kada se sve to nagomila, odnos puca. Obiteljski terapeuti podsjećaju da je važno rješavati probleme dok su još mali, jer se inače pretvaraju u zid koji nitko više ne može srušiti.
Franjo i Krunoslava nisu usamljeni u svojoj priči. Na Balkanu se često govori o djeci koja odlaze u inozemstvo, dok roditelji ostaju sami. Rjeđe se spominje da postoje i oni koji žive u istom gradu, a ipak nemaju nikakav kontakt. U društvu se njeguje idealizirana slika obitelji koja ostaje na okupu bez obzira na sve, dok se stvarne tragedije skrivaju iza zatvorenih vrata.
U ovom slučaju vrata su se otvorila – i to kroz stranice novina. Javnost je zavirila u privatnu priču koja je postala tema razgovora u kafićima, na poslu i u obiteljima. Neki su smatrali da su roditelji u pravu, drugi su stali na stranu sina. No jedno je bilo jasno – riječ je o tragediji u kojoj gube svi.
Bez obzira na to tko nosi veću krivicu, ova priča podsjeća na krhkost odnosa koji bi trebali biti najčvršći. Kada nestanu povjerenje, ljubav i poštovanje, ostaju samo zidovi i tišina. A ta tišina u starosti postaje najteža. Franjo i Krunoslava odlučili su je prekinuti na najglasniji mogući način – preko novina – možda u nadi da će barem tako netko čuti njihov glas i shvatiti da nisu potpuno zaboravljeni.
