Unatoč dugogodišnjim uspjesima u karijeri, pjevač Hasan Dudić otkrio je da nije dobio nacionalnu mirovinu, iako ispunjava sve potrebne kriterije. Ta okolnost za njega je rezultirala izuzetno teškim životnim uvjetima u kojima se svakodnevno bori s financijskim nedaćama i jedva spaja kraj s krajem.
Hasan se prisjeća svoje dugogodišnje borbe da osigura pravo na nacionalnu mirovinu, borbe koja na kraju nije urodila plodom. Kako mu nije preostala alternativa, odlučio je štrajkati glađu u centru grada, ispred institucija, kako bi ukazao na svoju muku. Nakon nesreće prije nekoliko godina, dobio je invalidsku mirovinu; međutim, ta ograničena sredstva ne mogu zadovoljiti njegove osnovne životne troškove.
Unatoč pomoći koju mu pružaju prijatelji i obitelj, uključujući Šabanove Gocu i Sanelu, Hasan odlučno odbija bilo kakvu financijsku pomoć, stavljajući na prvo mjesto svoj ponos i osjećajući potrebu da se bori za ono što smatra da mu pripada. Izražava duboku bol zbog činjenice da su neki pojedinci, iako zarađuju manje od njega, uspjeli osigurati nacionalnu mirovinu, dok je on bez ikakvog objašnjenja ostao bez nje. Taj osjećaj nepravde kod njega je posebno akutan, tim više što je svoju prijateljicu Zlatu savjetovao kako doći do mirovine, što je ona uspješno ostvarila, a on nije.
Unatoč tome, Hasan je odlučan u namjeri da se ne nameće drugima i odlučuje se oslanjati na vlastite sposobnosti, čak i ako to znači suočavanje sa značajnim svakodnevnim izazovima. Stres i neizvjesnost narušavaju njegovo zdravlje, dovodeći do epizoda tjeskobe zbog kojih se ponekad onesvijesti na ulici i zahtijeva stalno uzimanje lijekova. Njegova se situacija dodatno pogoršala nakon zaraze koronavirusom, što je dovelo do znatnih medicinskih troškova koje njegov ionako tijesan proračun teško može podmiriti. Hasan priznaje da postoje trenuci kada mu nedostaje dovoljno sredstava za osnovne potrebe kao što je hrana, što ga tjera da živi na ograničenoj prehrani koja ga sprječava da si priušti sve neophodne lijekove.
Nasuprot tome, njegova kolegica Lepa Lukić uživa u udobnom životu, a ima tri mirovine koje ukupno iznose oko 300.000 dinara. Iskreno priznaje da u mirovini uživa bez ikakvih odricanja, prihvaćajući život i družeći se s mlađima. U međuvremenu, Hasan, koji dijeli njezinu dobnu skupinu, mora voditi vrlo štedljiv život. Zaprepašten je Lepinom sposobnošću da iscrpi cijelu mirovinu u birtiji, dok se on bori za znatno manje.
Lepa Lukić, umirovljena s 23 godine, ima tri različite mirovine: osnovnu mirovinu iz Srbije, nacionalnu mirovinu od države i mirovinu naslijeđenu od preminulog supruga u Kanadi. Štoviše, Lepa nastavlja dodatno zarađivati i uživa u svom živahnom društvenom životu, dok se Hasan Dudić suočava sa svakodnevnom borbom za osnovne životne potrepštine. Kontrast između njihovih situacija naglašava surovu stvarnost u kojoj neki pojedinci uživaju prednosti dok se drugi, poput Hasana, bore za svoja temeljna prava.
