Godinama je mislio da sve radi ispravno. Da njegova žrtva ima smisla. Da negdje tamo, iza dugih puteva i beskrajnih vožnji, postoji dom koji ga čeka. A onda se vratio dan ranije… i otkrio nešto zbog čega mu se cijeli život srušio u jednom jedinom trenutku.
- Život kamiondžije Jovica iz okoline Kruševca godinama se odvijao između auto-puta i granica, kroz kišu, snijeg, maglu i beskrajne noći. Njegova kabina bila je sve što je imao — i radno mjesto i krevet i prostor u kojem je razgovarao sam sa sobom dok je pokušavao potisnuti umor. Vozio je da porodici obezbijedi sigurnost, da stan koji je s mukom otplaćivao bude opremljen i topao, da djeca imaju ono što je smatrao osnovnim. Svaki kilometar bio je podsjetnik na žrtvu, a svaka vožnja mala pobjeda u njegovom tihom životu posvećenom drugima.
Dok je njegov kamion prelazio hiljade kilometara, Jovica je gutao samoću vjerujući da je kod kuće sve onako kako je zamišljao — da ga djeca čekaju, da žena broji dane, da njihov dom diše u ritmu zajedničkih snova. Bio je siguran da zajedno grade ono što je on pokušavao održati svojim radom.
Sve dok godine odsustva nisu počele ostavljati trag. Primijetio je da se njegova supruga mijenja, da toplina popušta i da se nešto neobjašnjivo uvuklo između njih. Govorio je sebi da je to normalno, da je prečesto daleko, da njoj nije lako sama sa djecom. „Viđali smo se tri puta godišnje”, prisjećao se kasnije, „i svaki put bih se nadao da će biti kao nekad.“ Ali nije bilo. On je brojao dane, a ona je, kako je kasnije shvatio, njegove odsutnosti koristila na način koji nikada nije mogao zamisliti.
- Jednog jutra, sve se promijenilo. Bio je na putu za Beč kada ga je šef pozvao s neočekivanom informacijom — kamion će preuzeti kolega, a on neka ode kući na nekoliko dana odmora. Pomislio je da je to znak da treba vidjeti svoju porodicu, da ih iznenadi i donese poklone. Bio je blizu Kruševca i činilo mu se da mu se, poslije toliko godina, možda prvi put nasmiješio život.
Kupio je sitnice za djecu i parfem za suprugu, ušao u stan tiho, pazeći da nikoga ne probudi. A onda je začuo nešto što ga je ostavilo bez daha. Muški smijeh. U njegovoj kući. U njihovom krevetu. U trenutku su mu zaklecala koljena, ruke su se počele tresti, a tijelo ga je izdalo dok je pokušavao shvatiti šta se zapravo dešava.
Kad je otvorio vrata spavaće sobe, pogled mu se susreo s prizorom koji će pamtiti cijelog života. Žena mu je bila u zagrljaju drugog muškarca — čovjeka kojem je nekada pomagao, bivšeg kolege kojem je pozajmljivao novac. „Osjetio sam kako mi krv vrije, a tijelo se hladi“, rekao je kasnije, pokušavajući pronaći riječi za trenutak koji ga je slomio.
- Njegova supruga, nekada osoba koja mu je davala snagu da izdrži najduže vožnje, stajala je pred njim potpuno hladna. Bez srama, bez pokušaja objašnjenja. Kao da je sve to bilo unaprijed isplanirano, kao da je jedva čekala da on izgovori riječi koje će joj dati izlaz. U tom trenutku shvatio je da je ona mjesecima, možda i godinama, živjela sasvim drugi život.
Dok se on borio da ostane priseban, ona je mirno spakovala svoje stvari i otišla — sa ljubavnikom. U jednom potezu izbrisala je sve ono što je on godinama pokušavao da sačuva. Još bolnije od prevare bilo je saznanje da je novac koji je slao kući trošen na luksuz, večere i poklone za drugog muškarca. Sve što je zaradio, sve čega se odricao, sve te neprospavane noći — bile su ulaganje u tuđu vezu.
Ovaj udarac nije prošao bez posljedica. Jovica je ubrzo otkrio da boluje od dijabetesa, jako je smršao, jedva se držao na nogama i morao je na terapije. Prijatelji su mu bili jedini oslonac dok se pokušavao sabrati i shvatiti u šta mu se pretvorio život. Stan koji je godinama uređivao više mu nije bio dom; zidovi su ostali isti, ali ono što ih je činilo kućom nestalo je zauvijek.
- Ipak, nastavio je da vozi, jer je to jedino znao. Kaže da više ne mašta o povratku kući — jer kuće, u pravom smislu riječi, više nema. Naučio je, na najteži način, da zidovi ne znače ništa ako u njima nema ljudi koji žele da ostanu.
Danas pokušava da ide dalje, da se oporavi, da pronađe mir u svijetu koji mu se raspao pred očima. Njegova priča podsjeća da ponekad najveća izdaja ne dolazi od stranaca, već od onih za koje bismo se zakleli da su na našoj strani. A Jovica je godinama vozio u uvjerenju da negdje postoji dom koji ga čeka — sve dok nije saznao da je taj dom pripadao nekome drugom.
- Tragična sudbina čovjeka koji je život proveo za volanom da bi pružio sve onima koje voli, pokazala mu je da su ljubav i povjerenje ponekad krhkiji od jednog povratka kući.
