Ova priča počinje sa Slavkom, oženjenim Afrikankom, i uključuje brojne izazove s kojima se suočavaju mješoviti brakovi. Ovi brakovi postaju sve češći u modernom društvu, a složenosti s kojima se suočavaju daleko su od jednostavnih. Značajne poteškoće mogu se pojaviti, posebice u odgoju djece, koja su često izložena društvenoj stigmatizaciji.
- Sadržaj se nastavlja ispod oglasa Najbolja ilustracija ove situacije je priča Slavka Filipovića, hrvatskog pojedinca koji je obrijao glavu dok je živio u Africi sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Oženio se ženom koju je upoznao na Mauricijusu. Kako bi nastavili sa svojim konvencionalnim životom, budući da se njihov brak – između bijelca i, kako je on nazivao, domorodke – smatrao nezakonitim, odlučili su se preseliti u Namibiju.
No, kada su kćer pokušali upisati u vrtić, naišli su na rasnu diskriminaciju. U pismu upućenom tadašnjim medijima 1985. otkrio je okolnosti u kojima je živjela njegova obitelj. Živim u Namibiji, koja se nalazi u jugozapadnoj Africi. Izraz Jugozapadna Afrika je kolonijalna oznaka koja odražava njezin zemljopisni položaj, dok je Namibija, što znači “pustinja” na domorodačkom jeziku, usvojena kao službeni naziv nakon oslobođenja nacije od kolonijalne vladavine i njenog nastanka kao neovisne države.
- Prije skoro šest godina stigao sam u ovu zemlju sa svojom obitelji i sada zajedno sa svojom troipolgodišnjom kćeri predstavljamo cjelokupno iseljeništvo iz Hrvatske unutar ovog naroda. Drugih Hrvata ovdje nema. Prije dolaska bila sam u braku na malom otoku u Indijskom oceanu poznatom kao Mauricijus, koji je u ovoj regiji poznat po svojim prirodnim ljepotama i turizmu, često nazivan i američkim Havajima.
Moja supruga je porijeklom Kreolka sa prethodno spomenutog otoka, što nam je jasno dalo do znanja da zbog njezine boje kože ne možemo zamisliti našu budućnost u Južnoj Africi, zemlji u kojoj sam do tog trenutka bio zaposlen. Iako je naš brak bio u skladu s načelima svetog katoličkog zakona i vođen u skladu s utvrđenim redom, ostao je nepriznat i smatran nezakonitim u gore spomenutom narodu.
- Ušli smo u naš brak i zavjetovali se pred Bogom, ne s namjerom da živimo u tajnosti poput bjegunaca od južnoafričkih vlasti, već radije da dijelimo dom, da uđemo kroz ista vrata i slavimo zajedno u istoj crkvi, moleći se isti Bog. Iz tih smo razloga došli u zemlju, nakon ukidanja zakona o tzv. mješovitim brakovima 1978. godine, uz ukidanje raznih drugih zakona koji su ponižavali dostojanstvo pojedinca kao Božjeg stvorenja.
Prvih godina našeg boravka nismo nailazili na poteškoće. Sklopili smo prijateljstva između različitih nacionalnosti i etničkih skupina, uključujući i one s često kritiziranim Afrikanerima, obično zvanim Boers. Nakon nešto više od dvije godine dobili smo kćer koju smo oboje željno iščekivali. Osim toga, primili smo dokument iz Pretorije koji pokazuje da je naša kći klasificirana kao bijela.
- Ova klasifikacija proizlazi iz mog vlastitog rasnog identiteta kao bijelca i činjenice da moja majka ne pripada nijednoj od priznatih rasnih skupina u južnoj Africi. Osigurali smo da je dijete rođeno na Mauricijusu kako bismo spriječili da bude kategorizirana kao obojena (imajte na umu da se u Južnoj Africi “obojena” piše velikim slovom!). Naša kćerkica je toliko narasla i razvila se da ove godine ispunjava uvjete za polazak u vrtić.
Sposobna je komunicirati na onome što se zove afrikaans (iskrivljeni oblik nizozemskog), kao i na engleskom, koji je naučila od svoje majke, te na našem zajedničkom hrvatskom, jeziku koji poboljšava naše međusobno razumijevanje. Vrtić se nalazi na povoljnoj lokaciji svega nekoliko koraka od naše nedavno kupljene kuće, a vrlo je atraktivno uređen s obzirom na prostornu ograničenost našeg susjedstva.
- Međutim, to je isključivo za bijelu djecu, posebno navedeno kao “net vir blankes”. Kako često prolazim, promatrajući dvadesetak male djece u igri, kćeri bih rekla da će im se uskoro pridružiti u vrtiću. Vjerovala sam da neće biti problema, jer je vrtić namijenjen bijelcima, a moja kći, unatoč nešto tamnijoj puti, ima istu dokumentaciju koja ju identificira kao “bijelu”.
Dok sam obavljao svoje profesionalne obveze u Južnoafričkoj Republici, jedno jutro je moja supruga uzela naše dijete za ruku i otpratila ga u vrtić s namjerom da ga upiše. Uzela je sve potrebne dokumente i otišla u ured ravnatelja. Tamo je artikulirala svrhu svog posjeta i predala mu potrebnu papirologiju. Međutim, njegov fokus nije bio na sadržaju njezinih pismenih podnesaka; nego ju je osobno otpustio, uz obrazloženje da joj je upis nedostižan zbog boje kože njezine majke.
- Kao odgovor, moja žena je izjavila: “Ako je to slučaj, onda to dokumentirajte u pisanom obliku i dajte svoj potpis. Naknadno, nakon nekoliko dana, stiglo je pismo u kojemu nas obavještavaju da je slučaj revidiran i da se mlada djevojka ne vodi kao bijelka. Moja supruga je ovaj slučaj prijavila uredniku lokalnog tjednika “Windhoek Observer”, koji je potom odlučio objaviti informaciju.
Nažalost, moja mlada kći nije izolirani primjer raznolikosti pigmenta kože; postoje brojni slični slučajevi diljem ove nacije. Počinitelji često izbjegavaju odgovornost, a žalbe su uzaludne, jer “kadija te tuži, kadija ti sudi”, naveo je u pismu. Istaknuo je i da je njegova kći u konačnici primljena u vrtić, ali ne u onaj koji je htjela, već u katoličku ustanovu pri crkvi.
