Jedan od najvećih jugoslovenskih pisaca bio je čuveni Ivo Andrić iz Travnika. Ovaj umjetnik je svoje životno djelo krunisao Nobelovom nagradom koju svi smatraju da je zaslužio za svoju pisanu riječ. Danas otkrivamo malo više o životu ovog velikana.
Ivo Andrić nikada nije imao djece, a supruga mu je umrla sedam godina prije njega. Nakon njegove smrti, njegov je novac otišao njima. Sudbina je odredila da se Ivo Andrić rodi u Travniku. Njegova trudna majka bila je u dužem posjetu rodbini dok je bila dobro zagazila u deveti mjesec, a 9. listopada Ivo je odlučio da više ne može čekati i došao je na svijet u Travniku.
- Nakon dugogodišnjeg boravka u Sarajevu, 1894. godine obitelj je bila pod pritiskom velikog siromaštva. Obitelj ga povjerava teti Ani na čuvanje u Višegradu. Ovdje je završio osnovno obrazovanje. Nakon smrti oca vratio se u Sarajevo i ovdje završio gimnaziju.
Prvi put se oženio u 66. godini, sa svojom velikom ljubavi Milicom Babić, udovicom. Književnik ju je čekao trideset godina. Priznao je da je za nju napisao Jelena žena čena žená i to nazvao dokazom ljubavi. U vrijeme kada je upoznala Andrića, Milica je već bila vjerena za staru ljubav iz Tuzle Nenada Jovanovića.
To nije spriječilo kasnije dobre odnose između bračnog para Jovanović i Andrić; čak je u Berlinu tijekom svog diplomatskog mandata pozvao muža ove gospođe da postane ataše za tisak u veleposlanstvu. Često mi se čini da sam gori i slabiji od posljednjeg među ljudima. Bolne osjećaje izazvane grešnom ljubavlju zapisala je nobelovka. Prijateljstvo je bilo pod teretom ljubavnog trokuta.
- Kada se kao povučeni veleposlanik vratio u Beograd, Ivo Andrić ponovno se povezao s Jovanovićima. Odnosi su tada prekinuti: 1942. Gestapo je uhitio Nenada Jovanovića na temelju anonimne dojave da je engleski špijun.
Roman “Grešna ljubav” ubrzo je oslobođen te zabrane. Ono što se čekalo puna dva desetljeća dogodilo se 27. prosinca 1958. godine u Općini Stari Grad. Milica i Ivo postali su muž i žena. Živjeli su u stanu na današnjem Andrićevom vencu. Parovi su živjeli složno i sretno, sve dok Milica nije umrla 1968. godine, u Herceg Novom, u obiteljskoj kući.
Nakon njezine smrti Ivo se počeo povlačiti iz društva, rijetko je izlazio, samo je pisao i čitao. U bolnicu je primljen 5. prosinca 1974. godine. U nedostatku rodbine želio je osnovati zadužbinu za općekulturne i humanitarne svrhe, koja bi nakon njegove smrti nastala od njegove ostavštine i autorskih prava.
Želja mu je bila da o njegovoj zadužbini brine njegova dugogodišnja neslužbena osobna tajnica i prijateljica Vera Stojić, a da dio sredstava bude namijenjen za dodjelu nagrade za najbolju kratku priču. Smatrao je da bi njegove rukopise i prepisku najbolje trebala utvrditi Srpska akademija nauka i umjetnosti. Smrt Ive Andrića Njegov prijatelj Erih Koš opisao je kako su izgledali posljednji dani Ive Andrića.
Dana 17. prosinca oko 9 sati nazvala me Vera Stojić i rekla da je Andrić proveo tešku i nemirnu noć te da se tog jutra nije osjećao dobro. Pozvala je terensku hitnu po njega, a liječnik koji ga je pregledao ustanovio je da ima povišen tlak, pa mu je dao injekciju i rekao da se javi specijalistu. Prvo ime kojeg se sjetila Vera Stojić bio je dr. Slobodan Kostić, još jedan Andrićev sugrađanin i ravnatelj Klinike za neurokirurgiju. Imao je odmah odgovor.
Sada me zovu da budem pri ruci ako Andrića treba prebaciti u bolnicu. Za desetak minuta sam u ulici Proleterske brigade, ispred kuće u kojoj on živi. Vrata otvara Andrićeva domaćica i ležerno me poziva unutra. Doktor Kostić već je u hodniku okretao telefon tražeći odgovarajući bolnički smještaj.
- U blagovaonici je već čekala Vera Stojić, koja je živjela na istom katu gdje je živio Andrić, s njim praktički od vrata do vrata, s torbom spremna za izlazak. Pozvan da izađe i pridruži nam se, Andrić je izašao iz svoje sobe.
Pozdravio se, pomalo zbunjen, ali pri punoj svijesti, onim svojim karakterističnim osmijehom, uvijek onako ispričavajućim, koji bi nekako izrazio činjenicu da se ne voli nametati drugima. Ušao je u kupaonicu, uzeo pribor za pranje i brijanje, pa čak i kapi za oči na koje ga je podsjetila Vera Stojić. Sve je strpao u staru smeđu trošnu torbu s kojom smo ga godinama navikli viđati. Kad je upravo krenuo, sjetio se još nečega i vratio se u sobu.
Zatim je izvukao tanku knjižicu – “Samorefleksije” Marka Aurelija – džepno izdanje na francuskom i uključio je s ostalim stvarima. Bilo je to njegovo posljednje čitanje”, prenosi Znanje.org. Andrić je prebačen na VMA.
Vojni liječnici koji liječe Ivu Andrića dijagnosticirali su kod laureata teško oštećenje uzrokovano bolesnim stanjem patoloških promjena izazvanih poremećajem cirkulacije u mozgu. Osim oštećenja mozga, bilo je i infekcija — upale pluća i nekih unutarnjih organa; pa je linija liječenja bila intenzivna. Svašta se pričalo o Andrićevu stanju i tijeku bolesti, u maloj kuhinji kakva je Beograd — unatoč njegovih milijun stanovnika.
Prema jednoj verziji, navodno je te prve noći u bolnici pao u teško stanje delirija u kojem, više-manje, nije mogao kontrolirati svoje postupke. Ustajanjem iz kreveta i lutanjem po odjelu toliko je smetao ostalim teškim bolesnicima da su liječnici bili prisiljeni tražiti mu adekvatniji smještaj. “Čule su se i krajnje neukusne tvrdnje koje je neumjesno ponavljati u ovakvom svjedočenju”, napisao je njegov prijatelj.
Liječnici su Andrića održavali na životu svim raspoloživim sredstvima umjetnog disanja. Jaka volja, slabo tijelo, skoro tri mjeseca više nego što je striktno dopušteno svim medicinskim predviđanjima i odlukama protokola. Dana 13. ožujka 1975. Ivo Andrić preminuo je na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Tijelo Ive Andrića spaljeno je 14. ožujka 1975. u Beogradu.
