Kupci vide popuste, ali rijetko ono što se dešava iza kase. Jedna ispovijest pokrenula je lavinu reakcija širom Balkana. Ono što su radnici ispričali natjeralo je mnoge da se zapitaju kolika je prava cijena „povoljnih cijena“?
- Iza sjajnih izloga, urednih polica i velikih natpisa o sniženjima često se krije priča koja rijetko dolazi do kupaca. Dok potrošači vide povoljne cijene i brzu uslugu, radnici koji svakodnevno stoje iza kasa i među rafovima osjećaju sasvim drugačiju stvarnost. U posljednje vrijeme sve više njih odlučuje progovoriti, skidajući veo sa sistema koji se godinama predstavljao kao primjer efikasnosti i uspjeha.
Jedan od najpoznatijih evropskih trgovačkih lanaca, prisutan širom Balkana, našao se u središtu pažnje upravo zbog ovih ispovijesti. Ono što je godinama izgledalo kao stabilna poslovna priča sada se, prema riječima zaposlenih, pokazuje kao okruženje ispunjeno pritiscima, strogom kontrolom i stalnim osjećajem iscrpljenosti. Radnici opisuju da se u takvom sistemu osjećaju kao zamjenjivi dijelovi, a ne kao ljudi, što je izazvalo snažne reakcije javnosti.
- Ekspanzija ovog lanca u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji na prvi pogled djelovala je impresivno. Nove prodavnice su nicale brzo, kupaca nije nedostajalo, a oglasi su obećavali sigurnost zaposlenja i evropske standarde rada. Međutim, iza kulisa, prema svjedočenjima pojedinih radnika, realnost je bila znatno teža. Jedna mlada kasirka odlučila je javno podijeliti svoje iskustvo nakon svega sedam dana rada, navodeći da takav tempo i način ophođenja nije mogla izdržati.
Posebno je uznemirila njena tvrdnja da kamere postavljene iznad kasa ne služe sigurnosti, već isključivo praćenju svakog pokreta zaposlenih. Svaka sekunda se mjeri, svaki zastoj bilježi, a najmanje odstupanje od unaprijed definisanog tempa može rezultirati kaznama ili umanjenjem plate. Radno vrijeme, koje formalno traje osam sati, u praksi znači neprekidan rad bez stvarnog predaha. Pauza od 30 minuta, iako postoji na papiru, često ostaje neiskorištena jer se doživljava kao luksuz koji sistem ne prašta.
Hrana, voda, pa čak i odlazak u toalet, prema riječima zaposlenih, moraju se uklapati u strogo kontrolisan raspored. Radnici tvrde da su konstantno pod pritiskom da budu brži, efikasniji i tiši, bez obzira na fizički umor ili psihičko stanje. Takvi uslovi su mnogima bili nezamislivi, naročito jer je javna slika kompanije godinama bila suprotna.
- U početku su ovakve priče nailazile na sumnju i nevjericu. Mnogi su smatrali da je riječ o pojedinačnim slučajevima ili pretjerivanju. Ipak, kako su se slična svjedočenja počela pojavljivati iz različitih gradova i država, postalo je jasno da se radi o širem problemu. Sve veći broj radnika odlučuje napustiti posao, čak i po cijenu niže plate, samo kako bi, kako kažu, vratili osjećaj ljudskog dostojanstva.
Domaći mediji u Bosni i Hercegovini u više navrata su se bavili temom radnih uslova u velikim trgovačkim sistemima. Razgovori s bivšim i sadašnjim zaposlenima otkrivaju obrazac u kojem se pritisak opravdava terminima poput „optimizacije“ i „maksimalne efikasnosti“. Zakonska prava, iako jasno definisana, često ostaju mrtvo slovo na papiru, jer se radnici rijetko usuđuju prijaviti nepravilnosti iz straha od gubitka posla.
Dodatni teret predstavljaju stalne akcije i sniženja. Dok kupci uživaju u nižim cijenama, zaposleni se suočavaju s ogromnim gužvama, nervoznim kupcima i čestim konfliktima. Upravo oni stoje na prvoj liniji, trpeći pritiske i verbalne napade, dok se od njih očekuje da ostanu ljubazni i nasmijani. Psihički umor u takvim situacijama često nadmašuje fizički, ostavljajući dugotrajne posljedice.
- Slične ispovijesti dolaze i iz Srbije i Hrvatske, gdje portali prenose iskustva radnika iz različitih sredina. Prema tim navodima, sistem kontrole i organizacije rada gotovo je identičan u cijelom regionu. Fluktuacija zaposlenih je velika, naročito među mladima koji brzo shvate da takav tempo nije održiv. Mnogi priznaju da su posao prihvatili iz nužde, ali su ubrzo osjetili da cijena koju plaćaju nije samo umor, već i narušeno mentalno zdravlje.
Posebno je odjeknula tvrdnja da se radnici u ovom sistemu tretiraju kao brojevi. Ne postoji prostor za razgovor, razumijevanje ili prilagođavanje, već samo zahtjev za većom brzinom i profitom. Takav odnos ostavlja osjećaj nepravde i gubitka samopouzdanja, a neki bivši zaposleni priznaju da su nakon tog iskustva dugo izbjegavali slične poslove.
Stručnjaci za radno pravo i regionalne sindikalne organizacije upozoravaju da ovakvi primjeri pokazuju koliko je važno govoriti o radničkim pravima. Domaći izvori ističu da bez javnog pritiska i solidarnosti promjene dolaze teško. Mediji u tom procesu imaju ključnu ulogu, jer daju glas onima koji ga inače nemaju.
- Na kraju, ova priča prevazilazi granice jedne kompanije. Ona otvara pitanje savremenog tržišta rada i cijene koju plaćaju oni s druge strane kase. Iza svakog skeniranog proizvoda stoji čovjek, sa svojim granicama, potrebama i pravom na dostojanstven rad. Upravo zato, ovakve ispovijesti ne bi smjele biti zaboravljene, već shvaćene kao poziv na ozbiljniju raspravu o tome kakvo društvo gradimo.
