Mama je ležala u krevetu već danima. Govorila je da ima problema sa bubrezima, te je smatrala da je riječ o upali, te smo joj svi vjerovali.
Pokušavala je izgledati uvjerljivo, iako su njen umoran pogled i povremeni jecaji odavali dublje i bolnije osjećaje. Tog dana sam se nešto ranije vratila s fakulteta. Ušla sam u hodnik, spustila torbu i već sa praga čula glasove. Nisu to bili obični razgovori – bila je to žestoka svađa. Njene riječi, isprekidane jecajem, urezale su mi se u glavu: „Danima lažem djecu da me bole bubrezi,“ rekla je kroz suze. „Ne mogu im reći u lice da si me natjerao… da si me natjerao na silu da pobacim naše dijete. Ti ne želiš više djece, ne želiš da u ovim godinama slušaš plač…“
Stajala sam kao ukopana, bez daha, dok su njegove prijetnje odjekivale: „Ako im kažeš, istjeraću te napolje, ostat ćeš bez ičega.“ Srce mi je stisnulo, a noge oslabile. Taj trenutak me razorio. Polako sam se okrenula i izašla. Svaka stepenica prema van bila je teža od prethodne. Kad sam stigla do glavne ceste, nisam znala kuda da idem. U grudima mi je pulsirao bol, misli su se sudarale, a suze su same tekle.
Čovjek kojeg sam cijeli život zvala ocem, više nije bio ono što sam mislila da jest. Slika autoritet i zaštite raspala se u komadiće. Umjesto toga, pred očima mi je stajala slika nasilnika – čovjeka koji je majci oduzeo pravo da odluči, koji je ugušio život prije nego što je mogao započeti, sve iz sebičnih razloga.
Pitala sam se: tko je zapravo taj čovjek? Da li je ikada bio otac ili je cijelo vrijeme bio samo tiranin koji je glumio brižnog roditelja? Nikada nisam posumnjala da iza zatvorenih vrata postoji takva tama.
Najgore od svega bilo je slušati majčin plač. To nije bio običan plač – to je bio zvuk slomljene žene, one koja je bila natjerana da izabere bol i tišinu umjesto života. U njenim jecajima osjećala sam očaj, nemoć i strah. I dok sam to slušala, nešto u meni se lomilo.
Mislila sam na brata. Njegov odnos s ocem bio je već narušen, stalno su ulazili u sukobe, a sada… ako bi on saznao za ovo, bojim se da bi sve završilo tragedijom. Njegov bijes, pomiješan s nezadovoljstvom, mogao bi eksplodirati i dovesti do katastrofe.
A ja? Ostala sam zarobljena između dvije strane – ljubavi prema majci i straha od oca. Osjećaj krivice me gušio. Kao da sam bila saučesnik u njenoj laži, iako nisam znala ništa do tog trenutka. Svaki dah bio je težak, svaki korak neizvjestan.
U meni se vrtjelo pitanje: kako dalje? Kako sjesti za isti stol s čovjekom koji je uništio majku i učinio je nemoćnom? Kako ga pogledati u oči, znajući da iza tog pogleda stoji prijetnja, nasilje i bezosjećajnost?
Sjećanja na djetinjstvo počela su blijediti. Sve lijepe uspomene na trenutke kad nas je vodio u park, kada smo zajedno ručali ili slavili rođendane, sada su izgledale lažno. Kao da su bile samo maska, paravan iza kojeg se krila njegova prava priroda.
- Te noći nisam mogla spavati. Čula sam majku kako se pomiče u krevetu, tiho jeca i šapće nešto što nisam razumjela. Imala sam poriv da uđem, zagrlim je i kažem joj da znam, da je volim i da ću uvijek biti uz nju. Ali strah me sputavao – strah da je time dodatno povrijedim, da je podsjetim na bol koju skriva od nas.
U meni su se miješali tuga i bijes. Tuga zbog nje, žene koja je cijeli život dala za obitelj, i bijes prema njemu, čovjeku koji je sve to uništio. Osjećala sam se nemoćno, izgubljeno i izdano.
Ne znam hoću li ikada moći oprostiti ocu. Ne znam ni hoće li majka naći snage da mu se suprotstavi. Ono što znam jeste da ću je voljeti još više, da ću stajati uz nju, bez obzira na sve. Jer ona to zaslužuje.
A ja? Nosim ovu istinu u sebi, kao težak kamen na srcu. I svaki put kad ga pogledam, sjetit ću se njenog jecaja i rečenice koja mi je razorila dušu: „Danima lažem djecu da me bole bubrezi…“
