Njena životna priča počinje tamo gdje se mnoge završavaju. Jedan hladan trenutak promijenio je sve, ali prava istina otkrivena je tek godinama kasnije. Ono što je saznala natjeralo ju je da donese odluke koje malo ko može da razumije bez da pročita cijelu priču.
- Dok većina ljudi svoj prvi dah udahne u toplini porodilišta, okružena rukama koje ih štite, Milica je svoj život započela u potpunoj tišini i hladnoći. Njena priča ne liči na tipičan početak, već više na prizor koji ostavlja knedlu u grlu. Kao tek rođena beba, ostavljena je usred zime, u kartonskoj kutiji, na snijegu, pored kontejnera u Gnjilanu. Taj trenutak, koji je mogao značiti kraj, postao je početak borbe za život.
Bilo je to hladno februarsko jutro 1994. godine kada su je prolaznici pronašli i prevezli u bolnicu. Zahvaljujući brzoj reakciji ljekara i medicinskog osoblja, beba je preživjela. Dobila je privremeno ime i nadimak koji će kasnije dobiti gotovo simbolično značenje. Nazvali su je Nera, po boginji hrabrosti, ne sluteći da će upravo hrabrost postati nit koja će je pratiti kroz cijeli život. Ubrzo nakon toga, usvojili su je Svetlana i Ljubiša iz Leskovca, ljudi koji su joj pružili ono što joj je na samom početku bilo uskraćeno – bezuslovnu ljubav i sigurnost doma.
Njeno djetinjstvo, barem na površini, bilo je mirno i ispunjeno pažnjom. Rasla je okružena toplinom, ne osjećajući da se po bilo čemu razlikuje od druge djece. Međutim, istina o njenom porijeklu isplivala je prerano i na surov način. Tokom bombardovanja 1999. godine, kao djevojčica od svega pet godina, saznala je da je usvojena, i to ne od roditelja, već od druge djece. Te riječi, izgovorene bez razumijevanja njihove težine, duboko su je pogodile.
- Razgovor s majkom Svetlanom donio joj je prvi tračak smirenja. Objašnjenje da je bila željena, birana i voljena pomoglo joj je da se ponovo osjeti sigurno. Ipak, sjeme sumnje i pitanja o identitetu ostalo je duboko u njoj. Kako su godine prolazile, ta pitanja su postajala sve glasnija. U pubertetu se javio strah od nepoznatog, od mogućnosti da negdje hoda svijetom, a da ne zna ko su joj biološki srodnici.
Vođena potrebom da razumije ko je i odakle dolazi, Milica se obratila centru za socijalni rad. Tamo je dobila prve konkretne informacije – saznala je da je rođena na Kosovu, ali i da su podaci o njenom porijeklu oskudni i nepotpuni. Put do istine pokazao se kao spor, bolan i pun zatvorenih vrata. Svaki dokument koji je dobila donosio je više pitanja nego odgovora.
Najveći udar došao je u trenutku kada je saznala punu istinu o načinu na koji je ostavljena. Shvatila je da nije samo napuštena, već da je kao novorođenče ostavljena pored kontejnera, nepokrivena, izložena snijegu i hladnoći. Ta spoznaja slomila je iluziju koju je godinama gradila u sebi. Javili su se napadi panike, osjećaj odbačenosti i duboka unutrašnja bol. Ipak, umjesto mržnje, u njoj se rodila potreba da razumije razloge, a ne da osuđuje.
- U potrazi za odgovorima, okrenula se društvenim mrežama. Anonimna objava u grupi vezanoj za Gnjilane pokrenula je lanac sjećanja i svjedočenja ljudi koji su se prisjećali događaja iz tog perioda. Informacije su stizale polako, u fragmentima, ali su je vodile sve bliže istini. Nakon razgovora s više žena, konačno je došla do biološke majke.
Susret s njom bio je jedan od najtežih trenutaka u njenom životu. Pitanje koje je nosila godinama bilo je jednostavno, ali bolno – zašto. Odgovor nije donio olakšanje, ali je dao kontekst. Majka joj je priznala da je bila bez podrške, u vezi s oženjenim muškarcem na visokoj funkciji i da je odluku donijela pod pritiskom straha i društvene osude. Suze i zagrljaj tog susreta nisu izbrisali prošlost, ali su joj dali oblik i lice.
Pravi preokret desio se godinama kasnije, kada je Milica postala majka. Držeći svog sina u naručju, osjetila je punu težinu onoga što joj se dogodilo. Tada je shvatila da, uprkos zahvalnosti za život, ne može da oprosti. Donijela je odluku da prekine kontakt sa ženom koja ju je rodila, jer je majčinstvo u njoj probudilo novu snagu i jasne granice.
- Danas je Milica novinarka, glumica i spisateljica. Svoju bol pretvorila je u riječi, a riječi u knjige koje su pronašle put do brojnih čitalaca. Sama ističe da su tuga i emotivna praznina bile pokretač njenog stvaralaštva, jer sreća rijetko traži izlaz kroz pisanje. Njena profesionalna karijera razvijala se tiho, ali postojano, a novinarstvo joj je pomoglo da razumije tuđe sudbine, ali i sopstvenu.
Danas je okružena porodicom koju je sama stvorila, ali i roditeljima koji su je izabrali i voljeli od prvog dana. Njena priča nije samo svjedočanstvo o napuštanju, već dokaz snage, opstanka i mogućnosti da se iz tame rodi smisao. Početak njenog života bio je surov, ali kraj te priče još uvijek piše – svjesna sebe, svog puta i svoje vrijednosti.
