Publika ga je obožavala, a njegove uloge su se prepričavale godinama. Ipak, iza osmijeha i aplauza krila se tajna koja ga je proganjala cijelog života. Jedan trenutak iz djetinjstva zauvijek je promijenio sve.
- Publika ga je pamtila po toplini, humoru i upečatljivim ulogama koje su obilježile domaću kinematografiju. Malo ko je, međutim, znao kakvu je bol nosio iza scene. Slava mu je donijela priznanja, ali prošlost nikada nije prestala da ga sustiže.
Miša Janketić ostao je upamćen kao jedan od najvećih glumaca sa ovih prostora, umjetnik čije su interpretacije bile snažne, emotivne i autentične. Ipak, iza profesionalnih uspjeha krila se priča obilježena tragedijom koja je započela još u njegovom djetinjstvu. Rođen u vremenu koje je bilo prožeto ratnim stradanjima, odrastao je u atmosferi straha i gubitka. Rat mu nije oduzeo samo bezbrižno djetinjstvo, već i ono najdragocjenije – majku.
Godine 1944. njegova porodica doživjela je strašan udarac kada su četnici ubili njegovu majku. Taj trenutak zauvijek je promijenio tok njegovog života. Ostao je sam sa sestrom Milenom, a u sjećanju su mu zauvijek odzvanjale majčine posljednje riječi – da brine o sestri i čuva je. To obećanje postalo je teret koji je nosio kroz cijeli život.
- Nakon majčine smrti, Miša i Milena prebačeni su u Pljevlja, gdje su utočište pronašli kod porodice Đenisijević. Međutim, ni tamo nisu pronašli sigurnost kakvu dijete treba da osjeti. Ratne okolnosti bile su surove, a dvoje djece ostavljeno je da se snalazi u svijetu koji im nije pružao zaštitu. Glad, neizvjesnost i strah bili su dio svakodnevice.
U tom vrtlogu događaja desio se trenutak koji će Mišu pratiti do kraja života. Kao dječak, suočen sa siromaštvom i željom za nečim što je u tim okolnostima djelovalo kao luksuz, napravio je izbor koji će mu obilježiti savjest. Pojavila se žena, Jevrejka porijeklom iz Mađarske, koja mu je ponudila nove žute cipele – predmet o kojem je mogao samo sanjati. U toj dječijoj želji za nečim lijepim i novim, nije shvatio težinu situacije. Dok je bio zaokupljen cipelama, žena je povela njegovu sestru.
Kasnije je taj događaj opisivao riječima koje su parale srce, govoreći da je “prodao” sestru za par cipela. Taj trenutak postao je rana koja nikada nije zacijelila. Iako je bio dijete, nesvjestan razmjera svog postupka, osjećaj krivice nikada ga nije napustio.
- Milena je odvedena u Dobrun kod Višegrada, gdje su je u početku zarobili četnici. Sudbina joj, međutim, nije bila potpuno mračna. Spasila ju je žena iz tog kraja, koja ju je potom povjerila svom bratu Milivoju Miličeviću, kasapinu iz sela. Iako je fizički bila spašena, njen život ostao je obilježen nesigurnošću i nedostatkom porodične topline.
Milena, kao malo dijete, nije mogla jasno objasniti ko je i odakle dolazi. Izgovarala je tek nekoliko riječi koje su ukazivale na njeno porijeklo, ali to nije bilo dovoljno da se odmah pronađe put nazad do brata. Godine su prolazile, a sudbina ih je držala razdvojenima.
Kasnije, zahvaljujući Mišinom trudu, uspjeli su ponovo uspostaviti kontakt. Kada su se sreli, sličnost među njima bila je očigledna – čak je i sudija, prema svjedočenjima, bez sumnje prepoznao porodičnu povezanost. Ipak, iako su obnovili vezu, ona nikada nije postala onakva kakvu bi brat i sestra mogli poželjeti. Teret prošlosti stajao je između njih poput nevidljivog zida.
- Milena je nastavila svoj život u Novom Sadu, gdje je zasnovala porodicu. Miša je povremeno održavao kontakt s njom, ali susreti nisu bili česti. Krivica koju je osjećao bila je preteška, gotovo paralizujuća. U intervjuima je otvoreno govorio o tom dijelu svog života, ne skrivajući bol i kajanje.
Bez obzira na to što je ostvario zavidnu karijeru, dobio brojna priznanja i ostavio neizbrisiv trag u teatru i na filmu, taj dječački trenutak slabosti ostao je duboko urezan u njegovu svijest. Slava i aplauzi nisu mogli utišati glas savjesti. Pozorišne daske jesu mu pružale utočište, ali ne i potpuno oslobađanje od prošlosti.
Njegova priča nadilazi individualnu sudbinu i postaje svjedočanstvo o tome koliko rat može trajno obilježiti dječiju psihu. To nije samo priča o gubitku, već i o osjećaju odgovornosti koji jedno dijete nije moglo razumjeti, ali ga je nosilo kao odrasla osoba. U toj ispovijesti ogleda se duboka ljudskost – priznanje greške, iako je ona nastala iz nevinosti i neznanja.
- Miša Janketić je tokom života postao sinonim za vrhunsku glumu, ali i primjer čovjeka koji se nikada nije u potpunosti pomirio sa sobom. U njegovim očima, kako su mnogi primjećivali, često se mogla naslutiti sjenka tuge. Možda upravo ta unutrašnja borba dala je dodatnu dubinu njegovim ulogama, jer je na scenu donosio emociju koju je istinski razumio.
Na kraju, njegova životna priča podsjeća da iza velikih umjetnika često stoje duboke lične drame. On nije bio samo glumački velikan, već i čovjek koji je cijeli život tragao za oprostom – možda od sestre, možda od sebe samog. Uprkos svemu, ostavio je iza sebe ne samo bogatu umjetničku zaostavštinu, već i dirljivu lekciju o snazi traume, odgovornosti i vječnoj potrebi za iskupljenjem.
