Nećete verovati šta se zapravo dogodilo! Mladi bračni par koji je godinama sanjao o bebi prošao je kroz tragedije koje bi slomile i najjače. Nakon više spontanih pobačaja, žena je jednostavno nestala bez ikakvog traga.
- Olja i Nikola živjeli su u Češkoj i oduvijek zamišljali budućnost ispunjenu dječijim smijehom. Njihova priča počela je gotovo filmski, kroz susret preko zajedničkih prijatelja koji je doveo do trenutne privlačnosti. Ljubav koja se rodila prvog dana s vremenom je postala još snažnija, pa je nakon dvije godine veze uslijedilo i vjenčanje. Sve je djelovalo savršeno, dok nisu odlučili da prošire porodicu – tu je njihov život počeo da puca po šavovima.
Olja je u kratkom periodu doživjela nekoliko spontanih pobačaja. Svaki novi pregled donosio je još zabrinutija lica ljekara i još teže prognoze. Kada je izgubila bebu i u poodmakloj trudnoći, više nije imala snage da se bori. Tugu nije mogla nositi ni sa kim; ni sa sobom, ni sa suprugom. Jednog jutra jednostavno je spakovala nekoliko stvari i nestala, ostavljajući Nikolu da se suočava sa prazninom koja je ostala za njom.
Više od godinu dana prošlo je otkako ju je posljednji put vidio. Vremena su prolazila, ali sjećanje na nju nije slabilo. U početku se grčevito nadao da će se pojaviti, ali kako su mjeseci prolazili, počeo je prihvatati mogućnost da se možda neće nikada vratiti. Da ne bi izgubio razum, u potpunosti se bacio u posao – radio je gotovo dan i noć, iscrpljujući se do krajnjih granica kako bi otupio bol.
- Dok je on pokušavao da se sastavi, Olja je u isto vrijeme sjedila na tvrdoj stolici u jednoj bolnici, stišćući nalaz ultrazvuka. Treći put zaredom nije uspjela da iznese trudnoću. Sjedila je kao skamenjena, nesposobna da podnese sliku svoje još jedne izgubljene nade. Ljekarka je pokušala doprijeti do nje, ali Olja jedva da je mogla odgovoriti. Bol se uvukla u svaki dio njenog bića.
Nakon što su došli kući, tišina se uvukla između njih kao nevidljivi zid. Nikola ju je posmatrao kako sjedi na sofi, kao da gleda nekoga ko polako nestaje pred njegovim očima. Želio je pomoći, ali nije znao kako. Znao je da želi dijete, ali njegova čežnja nije bila ni približna njenoj. Dok joj je nježno govorio da je voli, da mogu usvojiti, da su važni jedno drugom, Olja je samo plakala i nijemo klimala glavom, nemoćna da izgovori ono što je tištilo iznutra.
U danima koji su uslijedili, potpuno se povukla. Prestala je jesti, nije htjela nikoga vidjeti, naglo je izgubila interes za sve što ju je nekada radovalo. Kao da je dio nje umro. Nikola je pokušavao biti uz nju, ali osjećao je da se njegova žena udaljava sve dublje u tamu iz koje je možda neće biti povratka.
- A onda je došao dan kada je više nije bilo. Kada se vratio iz posla, stan je bio tiho prazan, neobično uredan. U spavaćoj sobi je pronašao samo kratku poruku: „Oprosti. Ne mogu više. Moram da odem.“ U tom trenutku srušio se na pod. Sedmice koje su uslijedile proveo je u suludoj potrazi – od policije, preko bolnica i mrtvačnica, do društvenih mreža. Dijelio je fotografije, molio ljude za bilo kakvu vijest. Ali ništa nije dolazilo. Ni traga, ni glasa.
Nakon nekog vremena počeo je shvatati ono čega se najviše plašio – možda Olja ne želi da bude pronađena. Jedina misao koja mu je pružala trunku mira bila je da je negdje živa i da pokušava početi iznova, daleko od bola koji su zajedno dijelili.
- I baš kad je pomislio da mu se život donekle stabilizovao, desio se trenutak koji je sve preokrenuo. Jednog dana žurio je na poslovni sastanak i prolazio pored terase jednog restorana. Tamo je vidio svog rođaka kako sjedi sa nekom ženom. U njenim pokretima bilo je nešto poznato, nešto što mu je probudilo srce iz sna. Prišao je, a kada se žena okrenula, vrijeme je stalo – pred njim je sjedila Olja.
Njeno lice se sledilo. I njegov. I rođakov pogled govorio je da zna šta slijedi. Prešli su na mirnije mjesto, gdje je Olja konačno progovorila. Glas joj je bio tih, ali jasan. Ispričala je da je bila na rubu sloma, da je osjećala strah od same sebe, od svojih misli, od budućnosti. U tom haosu, samo je pobjegla. Putovala je od grada do grada, radila povremene poslove, preživljavala. Novac joj je brzo nestao, pa je radila sve što je našla, samo da ne bude prinuđena da se vrati u ono od čega je bježala.
- Na kraju je završila u manastiru. Tamo je, kako je rekla, prvi put nakon dugo vremena pronašla mir. Tamo je počela da razmišlja trezveno, da shvata šta se dogodilo, da se polako vraća sebi. Kada je skupila hrabrost da se javi Nikoli, obratila se njegovom rođaku – nije imala snage da se pojavi nenadano na vratima.
Gledala je Nikolu sa iskrenom, teškom tugom u očima. Rekla je da ne traži ništa, da zna kroz šta ga je provukla, da je svjesna da možda nikada neće moći da joj oprosti. Samo je željela da mu objasni, da ga pogleda u oči i da mu kaže da ga, uprkos svemu, i dalje voli.
