Duboko ispod naših nogu krije se svijet koji niko ne može vidjeti, ali sve više dokaza govori da je dramatičniji nego što smo ikada zamišljali. Naučnici sada tvrde da je nešto ogromno, staro i nevjerovatno aktivno skriveno u samom srcu Zemlje… a posljedice bi mogle promijeniti sve što znamo o našoj planeti.
- Kroz školovanje se često stiče slika da je Zemljino jezgro pravilna, glatka kugla, uredno smještena pod debelim slojevima stijena i omotača. Međutim, nova naučna otkrića sve snažnije ruše tu idealiziranu predstavu i otkrivaju mnogo dramatičniju stvarnost skrivenu ispod površine planete. Kako pišu brojni naučni portali, jezgro je sve samo ne mirno – ono je u stalnom pokretu, prepunom iznenađenja i geoloških obrta.
Zemlja duguje svoje moćno magnetsko polje upravo tom užarenom, željeznom srcu. Magnetosfera, koja nas štiti od Sunčevog vjetra, posljedica je nemirnog i dinamičnog kretanja unutar jezgra, a ono se nikada ne ponaša potpuno predvidivo. Zbog načina na koji utiče na seizmičke talase, naučnici su u posljednjim decenijama uspjeli zaviriti u njegovu strukturu i otkriti da granica između jezgra i omotača izgleda gotovo kao geološki pejzaž – sa planinama, strmim zidovima, pa čak i mogućim „vulkanskim“ procesima ispod svega što znamo.
Najimpresivnija otkrića vezuju se za planinske formacije koje se uzdižu iznad jezgra, neke toliko masivne da u poređenju s njima Mont Everest djeluje sitno. Pojedine podzemne strukture mogu doseći nevjerovatnih hiljadu kilometara visine, višestruko nadmašujući sve poznate planine na Zemlji i šire. Ove skrivene geološke gromade veće su čak i od najvećih vulkana u Sunčevom sistemu, što baca potpuno novo svjetlo na način na koji razumijemo unutrašnju građu planete.
- Još fascinantnije je to što se ispod površine nalaze i dvije gigantske formacije – jedna smještena ispod Afrike, druga ispod Pacifika. One se nazivaju provincijama niske brzine, jer usporavaju prolazak seizmičkih talasa, a naučnici su ih prozvali Tuzo i Džejson. Njihove dimenzije su zapanjujuće: formacija ispod Pacifika široka je gotovo kao Mjesec, a zajedno zauzimaju oko šest posto zapremine cijele planete. Zanimljivo je da su dugo smatrane prolaznim geološkim pojavama, ali sve ukazuje da su možda stare stotinama miliona, a možda i milijardama godina.
Ove masivne strukture okružene su pravim „geološkim grobljima“ – područjima gdje završavaju potonule tektonske ploče. U zonama gdje se ploče preklapaju, nastaju snažni zemljotresi, a u dubinama ovaj materijal polako tone i formira slojeve različite starosti. Istraživanja pokazuju da su minerali unutar LLVP formacija znatno krupniji od onih oko njih, što je jasan znak njihove starosti i dugotrajne stabilnosti. Ovakva otkrića osporavaju dosadašnje uvjerenje da se omotač neprestano kreće i da nijedna struktura ne može opstati tako dugo.
Kako ovi masivi uopšte nastaju, ostaje predmet rasprava. Jedna teorija sugeriše da su ostaci drevne planete koja se sudarila sa Zemljom i možda doprinijela formiranju Mjeseca. Ipak, nova analiza pokazuje da Tuzo i Džejson nemaju isti sastav, pa je vjerovatnije da su nastali dubokim geološkim procesima tokom novijih faza tektonskih pomjeranja. Otkrivanje „krhotina“ potonulih ploča u regijama gdje nikada ranije nije zabilježena tektonska aktivnost dodatno komplikuje sliku.
- Veliko iznenađenje predstavljaju i ultra-spore zone – oblasti u donjem omotaču gdje seizmički talasi drastično usporavaju. Nedavna istraživanja su otkrila da se takve zone nalaze ispod više kontinenata nego što se ranije mislilo, uključujući sjevernu Afriku, istočnu Aziju i Pacifik. Naučnici vjeruju da ove formacije nastaju sporim taloženjem materijala koji tone sa morskih grebena, što sugeriše da je unutrašnjost Zemlje mnogo aktivnija nego što se dugo pretpostavljalo.
Još dublje u jezgru otkrivena je prstenasta anomalija – struktura koja prati Zemljin ekvator i sadrži veću koncentraciju lakih elemenata poput kiseonika i silicijuma. Seizmički talasi sporije prolaze kroz ovaj dio jezgra, što navodi na zaključak da se unutrašnja struktura možda mijenja u relativno kratkim vremenskim razmjerama. Profesor Džon Vidale nedavno je uočio male deformacije koje ukazuju da tečno spoljašnje jezgro utiče na čvrsto unutrašnje jezgro, mijenjajući njegov oblik.
Ako se ove promjene prodube, mogle bi dovesti do pojave unutrašnjih klizišta ili čak svojevrsne vulkanske aktivnosti u samom centru planete. Iako je to teško dokazati zbog ogromnih dubina, naučnici sve ozbiljnije razmatraju takvu mogućnost. Zaključci o kretanju talasa i nepravilnostima u strukturi upućuju na to da se u jezgru dešava mnogo više nego što se može vidjeti površnim mjerama.
- Kada se pogleda šira slika, promjene u jezgru imaju ogroman značaj za opstanak života. Zemlja će, prema nekim prognozama, izgubiti magnetsko polje kada se spoljašnje jezgro potpuno ohladi i učvrsti. Bez magnetske zaštite, Sunčev vjetar bi postepeno „ogolio“ atmosferu, ostavljajući planetu ranjivom i sličnom današnjem Marsu. Iako se to neće dogoditi uskoro, ovi procesi pružaju rijedak uvid u daleku budućnost naše planete.
Jedan od najzanimljivijih tragova koji bi mogao pomoći u razumijevanju vremena formiranja Zemlje je helijum-3 – rijedak izotop koji se stvara samo u ekstremnim uslovima. Najnovija studija iz Tokija otkriva da se helijum-3 može miješati sa željezom u jezgru, što otvara prostor za nova tumačenja o brzini nastanka Zemlje. Ako se pokaže da ga ima više nego što se ranije mislilo, to bi značilo da je planeta formirana mnogo brže nego što su naučnici pretpostavljali.
- Sve u svemu, nova otkrića otkrivaju sliku planete koja je mnogo življa, složenija i nepredvidivija nego što se dugo vjerovalo. Dok površina djeluje stabilno, duboko ispod nje odvija se pravi geološki spektakl čije posljedice i dalje tek naslućujemo.
