U današnjem članku vam donosimo jednu jako zanimljvu priču o porodic gdje se samo unuka brinula o svom djedu.Naime kako ona navodi njihova porodica je jako velika ali kada se djed kao najstariji član porodive raznolio samo se ona brinula za njega niko nije htjeo ni da čuje.Zato kada je djed on je svoju imovinu prepisao na unuku koja je bila uz njega, naravno to je šokiralo cijelu porodicu.
- Naša porodica broji mnogo članova – velika smo familija, rasprostranjena, ali nažalost, ne i ujedinjena. Moj djed, čovjek koji je za života stekao 100 hektara zemlje, više mašina i bogatstvo kakvo se danas rijetko vidi, doživio je starost bez dostojanstva koje je zaslužio. Kada je postao nepokretan i pao u postelju, svi su se povukli – nijedno njegovo dijete, ni sinovi ni kćerke, nisu bili spremni da mu pomognu. Svako je imao neki izgovor. Jedni su bili “zauzeti”, drugi su tvrdili da se ne znaju brinuti o starcu, a treći su jednostavno smatrali da to nije njihova odgovornost.
U tom trenutku, ja – tada još srednjoškolka – preuzela sam brigu o djedu. Nisam se pitala da li sam dovoljno stara, da li bih trebala učiti ili izlaziti s društvom. Jedino što me vodilo bila je ljubav. Jer to je bio moj djed, moja krv. Hranila sam ga, kupala, presvlačila, prala, razgovarala s njim i brinula o njegovim potrebama svakog dana. Nisam razmišljala o naporima, nije mi bilo teško. Srce mi je bilo ispunjeno osjećajem da radim pravu stvar.
- Moji roditelji nisu bili oduševljeni time što sam ostala uz njega. Govorili su da treba ići u dom, da to nije posao za mladu djevojku. Ali ja nisam odustajala. Više od sedam mjeseci, dan za danom, bila sam uz njega. I da je poživeo, bila bih tu još sedamdeset i sedam mjeseci ako treba. Nažalost, život mu je iscurio u tišini, a ja sam bila uz njega i u posljednjem trenutku.
Onda su se stvari okrenule. Odmah nakon njegove smrti, pojavili su se svi – sinovi, kćerke, snahe, zetovi. Ljudi koji nisu ni pozvali, a kamoli došli da ga obiđu, sada su govorili o nasljedstvu, o tome “šta kome pripada”. Ispitivali, brojali, planirali… A onda su saznali istinu.
Djed je sve ostavio meni.
- Zemlju. Kuću. Mašine. SVE. Bez podjele, bez “po pravdi”, bez pogovora. Jer je znao. Vidio je ko je bio uz njega, a ko nije. Znao je ko mu je obrisao znoj s čela, a ko ga je zaboravio čim je pao u krevet. Njegova volja je bila jasna.Reakcije su bile očekivane – bijes, optužbe, pokušaji da obore testament. Mjesecima me nagovaraju da se odreknem nasljedstva, jer su, kako kažu, oni njegova djeca i da to “po prirodi” pripada njima. Nema dana da ne dobijem poziv, poruku, da me neko ne prozove ili me pokušaju emotivno ucijeniti.
Ali ja znam istinu. I znam da pravda nije uvijek u papirima i zakonima, već u djelima. Da su samo djelić truda koji sada ulažu u borbu za imovinu uložili dok je djed bio živ, njegovih posljednjih mjeseci bilo bi manje tužno, a mnogo ljepše. Samo zbog toga im ne dam ni jedan jedini kvadrat zemlje. Ne iz osvete, već zato što to nije njihovo. Jer su tada izabrali da ne budu dio njegove priče. Sada više nemaju pravo da pišu njen kraj.
- Ne osjećam se krivom. Ne osjećam se sebičnom. Osjećam se čovjekom, jer sam bila uz njega kad mu je najviše trebalo. I ako išta želim poručiti svima koji čitaju – ne zanemarujte svoje bližnje. Ne čekajte da vas neko nagradi da biste pokazali brigu. Jer ljubav, poštovanje i prisutnost nemaju cijenu. Ali kad jednom nestanu – više ih ne možete kupiti, ma koliko hektara imali.
