Zamisli da sa dvanaest godina moraš zarađivati za majku i sestru jer si izgubio oca… Ovo je priča o jednom dječaku iz Zvornika koji je prerano odrastao, ali naučio lekcije koje rijetko ko u životu dobije.
- Osman iz Zvornika odrastao je brže nego što dijete ikada treba. Sa samo osam godina izgubio je oca, a već sa dvanaest preuzeo je teret odraslih – brinuo se o majci i sestri dok su drugi članovi porodice krenuli svojim putem. Njegovo djetinjstvo nije bilo bezbrižno, ali upravo u toj ranoj odgovornosti pronašao je snagu i lekcije koje ga prate cijeli život.
Rođen u skromnoj, ali složnoj porodici sa sedmero djece, Osman je od malih nogu učio što znači dijeliti i pomagati. Smijeh i toplina doma naglo su nestali s očevom smrću. Majka je ostala sama s dvoje najmlađih, dok su ostali već započeli svoje živote. Situacija ih je sve pogodila, ali Osman je osjećao da mora preuzeti ono što mu život nameće. Nije mogao gledati kako njegova majka svakodnevno bori bitku za osnovne stvari, pa je odlučio djelovati.
Sa dvanaest godina otišao je raditi kod porodice Novosel na Romaniji. Milan i njegova supruga Vela primili su ga kao vlastitog sina, pružajući mu ljubav i sigurnost koja je nadmašivala granice vjere i običaja. Svakodnevni rad bio je naporan, ali Osman je isticao da je više volio živjeti tamo nego kod kuće. Ljubaznost i ljudskost koju je doživio u toj kući ostavila je neizbrisiv trag.
- U intervjuu za YouTube kanal “Priče s Romanije” Osman je objasnio da su ga Novoselovi prihvatili potpuno, bez razlike u hrani ili pažnji, kao da je njihov vlastiti sin. Njegova iskrenost i poniznost brzo su osvojile gledaoce, a njegova priča postala je viralna, jer mnogi prepoznaju u njoj snagu običnog čovjeka koji je rano naučio što znači boriti se i voljeti.
Majka je ispočetka teško podnijela njegov odlazak. Dolazila je i molila ga da se vrati kući, ali Osman je znao da tamo gdje je otišao postoji prilika. Nije to bio odlazak iz želje, već iz odgovornosti prema porodici. Svaki novčić koji je zaradio donosio je kući, pomažući majci i sestri da prežive zimu. Djeca koja rano preuzimaju obaveze rijetko izgledaju kao heroji, ali Osman je upravo to bio – dječak koji je naučio da vrijednost nije u godinama, već u volji i namjeri.
Tijekom godina provedenih kod Novoselovih, Osman je učio o radu, ljudskosti i časti. Milan bi često unaprijed davao novac njegovoj majci, kako bi im olakšao život dok se Osman bavio poslom. Kroz ove male geste ljubaznosti, Osman je naučio važnost solidarnosti, poštovanja i istinske ljudske topline.
- Autorica Lana Vidović, u tekstu za portal Stil Kurir, ističe kako priče poput Osmanove podsjećaju na to da ljudskost nije stvar religije, nego srca. Upravo takve priče čine da se osjetimo povezano, da shvatimo da dobrota može biti univerzalna i bezuvjetna.
Osman se sa šesnaest godina vratio u Zvornik, već oblikovan iskustvom koje ga je prerano odraslo. U Beogradu je pronašao posao, a sa sedamnaest se oženio djevojkom koju je poznavao iz školskih klupa. Kaže da je zahvalan na svemu što je prošao, jer ga je to očeličilo. Njegova životna filozofija danas je jednostavna, ali snažna: rad, odgovornost i poštovanje drugoga vode naprijed.
Iako je život bio težak, u njegovim riječima uvijek se osjeti zahvalnost i čežnja, posebno kada priča o Milanu i Veli. Želi posjetiti njihovog sina, provjeriti kako živi, jer veza koju je stvorio s tom porodicom ne blijedi, bez obzira na vrijeme i udaljenost. Ljubav koju je osjetio i danas je prisutna – kao podsjetnik da prava vrijednost čovjeka nije u onome što posjeduje, već u onome što daje i prima od drugih.
- Njegova priča pokazuje koliko život može biti nepravedan, ali i koliko može oblikovati snagu karaktera. Osman je naučio cijeniti male stvari – toplinu doma, miris rada na zemlji, osjećaj da si prihvaćen i voljen. Kaže: “Ja sam srećan.” Te riječi u sebi nose težinu iskustva i radost opstanka, a njegova priča postaje svjedočanstvo da heroji ponekad nemaju krila, već poderane rukave i srce koje grije čitave živote.
Odrastanje bez oca i rano preuzimanje odgovornosti nisu oslabili Osamana, nego ga oblikovali u čovjeka koji zna cijeniti trud, poštovati druge i davati ljubav bez očekivanja. Njegova životna priča je dokaz da ono što nas na prvi pogled lomi, često upravo to najviše izgrađuje.
- U trenutku kada čovjek izgubi djetinjstvo, često dobije uvid u ono što je zaista važno. Osman iz Zvornika nosi to znanje kroz svaki svoj dan – kroz rad, porodicu, i sjećanje na ljude koji su ga oblikovali. Njegova priča inspirira, podsjeća na snagu običnog čovjeka, na važnost topline i odgovornosti te na to da pravi heroji nisu uvijek oni koji se ističu, već oni koji bez pompe grade i čuvaju živote drugih.
Ovo je priča o dječaku koji je prerano odrastao, ali koji je u tom ranom iskustvu pronašao snagu, ljubav i životnu mudrost koju nosi cijeli život. Osmanovo iskustvo pokazuje da život, iako često težak, može podariti lekcije koje nijedan luksuz ili bezbrižno djetinjstvo ne može nadomjestiti.
