Malo ko bi mogao da zamisli da će jedan rođendan završiti na mjestu na kojem se ljudi bore za goli mentalni opstanak. I još manje njih bi vjerovalo da će poznati pjevač na svoj veliki dan progovoriti o svemu što je godinama skrivao. Njegova ispovijest ne ostavlja nikoga ravnodušnim
- Dok su drugi zamišljali sveće, smijeh i veselo društvo, pjevač Bojan Tomović dočekao je svoj 43. rođendan u potpuno drugačijoj atmosferi. Umjesto muzičke proslave i prijatelja oko stola, njegov poseban dan obilježila je bolnička soba, tišina hodnika i terapije koje bi mnoge uplašile. Iako zvuči nevjerovatno, upravo je tako odlučio podijeliti trenutak koji bi za većinu ljudi bio simbol slavlja. Time je ponovo skrenuo pažnju javnosti ne samo na sebe, nego i na ozbiljnu borbu koju vodi već godinama.
Bojan je dugo poznat kao talentovan umjetnik čiji glas i pjesme nose emocije, ali iza scene njegov život nikada nije bio jednostavan. Javnost je znala fragmente, isječke i pretpostavke, no istina je mnogo teža. On već dugo vodi borbu s bipolarnim poremećajem, stanjem koje ga je pratilo i onda kada se činilo da stoji čvrsto na pozornici. Ovaj poremećaj, ranije poznat kao manična depresija, donio mu je česte emotivne oscilacije, nepredvidive padove i fizičke posljedice koje su uticale i na njegov rad i na svakodnevni život.
Njegov rođendan ove godine nije ličio ni na šta što bi se moglo nazvati običnim. Objavio je fotografiju iz bolnice, sa skromnom tortom i upaljenim svjećicama, spreman da ih ugasi dok se priprema za još jednu terapiju. Uz sliku je dodao ironičnu, gotovo crnohumornu poruku kojom je pokazao da uprkos svemu što prolazi, nije izgubio svoj karakteristični duh. “Slavim rođendan u ludnici… na elektrošokovima”, zapisao je, pokazujući da i najteži trenuci mogu biti oslikani dozom humora ako čovjek to želi.
- Ipak, ispod te rečenice, ispod osmijeha i smirenog tona, krije se priča daleko teža nego što iko sa strane može vidjeti. Bojan je nedavno priznao da se suočavao s periodima u kojima je smatrao da nema izlaza. Govorio je o mislima koje su ga vodile ka najcrnjim zaključcima, o trenucima kada je vjerovao da jedino što želi jeste da prestane patiti. Spomenuo je i želju za eutanazijom, priznajući koliko je duboko tonuo u najteže oblike svog stanja. U jednoj ispovijesti rekao je da je u jednom trenutku zamolio ljekare da ga „uspavaju“, jer je smatrao da dalje ne može.
Takve izjave nisu bile samo izljev boli, već i poziv ljudima da obrate pažnju na mentalno zdravlje, da razumiju koliko teške i tihe bitke mnogi vode. Bojan je otvoreno govorio o terapijama koje mu pomažu da preživi dan — o psihostabilizatorima, antidepresivima i lijekovima koje mora uzimati trajno. Litijum karbonat postao je dio njegovog svakodnevnog života, terapija bez koje bi vrijeme provodio u mnogo mračnijim stanjima.
Ono što dodatno daje težinu njegovoj priči jeste činjenica da bipolarni poremećaj spada u hronične, neizlječive bolesti. Ljudi koji se s njim bore prolaze kroz cikluse koji iscrpljuju i tijelo i um. Padovi i usponi smjenjuju se nenajavljeno, kao oluja koja se pojavi iz vedra neba. Upravo je zbog toga podrška okoline od presudne važnosti, a Bojan je istakao da mu je ljubav obožavalaca, kao i podrška najbližih, pomogla da izdrži mnoge trenutke kada bi drugi jednostavno odustali.
- Uprkos svemu, on nije prestao da se bori. Iako su periodi tame bili dugi i teški, Bojan nije dopustio da ga bolest potpuno slomi. Govorio je i o trenucima kada se osjećao kao da je izgubio kontrolu, ali i o onima u kojima je pronalazio razlog da nastavi. Ta upornost, ta unutrašnja snaga koju mnogi ne vide na prvi pogled, ono je što danas inspiriše ljude širom regiona.
Njegova otvorenost o depresiji, strahovima i trenutku u kojem se činio najbliži odustajanju šalje važnu poruku: mentalno zdravlje nije sramota, već borba koju treba shvatiti ozbiljno. Mnogima je upravo njegova iskrenost donijela osjećaj da nisu sami. Pokazao je da čak i osobe sa javnim životom, koje djeluju sigurno i stabilno, nose teret koji ponekad jedva izdrže.
- Što je najzanimljivije, i najpotresnije, jeste to da u svemu tome Bojan nije izgubio nešto što mnogi izgube i zbog manjih problema – smisao za humor. Čak i dok se nalazi na terapijama koje su fizički i emocionalno iscrpljujuće, pronalazi način da se našali, da pokaže da nije izgubio volju da se nosi sa životom. Ta sposobnost da se smije kroz bol, da se bori i kada tijelo i um popuštaju, ono je što zaslužuje ogromno poštovanje.
U njegovoj priči je jasno jedno: i kada život postane težak, kada misli postanu opasno tamne i kada se čini da više nema izlaza, borba nije završena. Njegovo iskustvo uči da se čovjek ne smije predati. I da je ponekad, čak i u najtežim trenucima, dovoljno pronaći jedan razlog da se ide dalje, pa makar to bio i skroman rođendanski trenutak uz tortu u bolničkoj sobi.
