Njegovo ime izaziva tišinu, smijeh ili nevjericu, zavisi koga pitate. Zbog jedne odluke svog oca, cijeli život nosi teret historije na svojim leđima. Ali ono što je od toga napravio malo ko je očekivao.
- Ime koje čovjek nosi često je mnogo više od puke oznake u ličnoj karti. Ono može biti simbol, poruka, pa čak i tiha pobuna protiv vremena u kojem nastaje. Upravo takvu priču nosi Tito Misimović, čovjek čije je ime od prvog dana izazivalo pažnju, čuđenje i bezbroj pitanja.
Rođen krajem oktobra 1986. godine u selu Vrbaška kod Gradiške, odrastao je svjestan da se razlikuje već pri prvom predstavljanju. Dok su druga djeca imala uobičajena imena, njegovo je odjekivalo snažno i istorijski opterećeno. Ime Tito u sebi nosi težinu jednog čitavog političkog i društvenog razdoblja, a upravo ta simbolika obilježila je njegovo djetinjstvo.
Njegov otac Vitomir, koji se u domovinu vratio iz Australije, odlučio je sinu dati ime po Josipu Brozu Titu. Međutim, ta odluka nije bila motivisana divljenjem prema nekadašnjem predsjedniku Jugoslavije. Naprotiv, bila je to svojevrsna provokacija i lični komentar na sistem s kojim se nije slagao. U tom neobičnom spoju ironije i otpora, mali dječak je dobio ime koje će ga pratiti kroz život kao stalni podsjetnik na prošlost.
- U školskim danima to nije bilo jednostavno. Djeca su znala biti nemilosrdna, a ime koje odudara lako postaje povod za šalu. U početku je osjećao nelagodu i zbunjenost, ne razumijevajući zašto njegovo ime izaziva toliku pažnju. No kako je rastao, tako je rasla i njegova svijest o vlastitoj posebnosti. Umjesto da ga slomi, ime ga je naučilo otpornosti.
S godinama je shvatio da reakcije drugih govore više o njima nego o njemu. Naučio je da stoji iza sebe, bez obzira na komentare. Ipak, izazovi nisu nestali ni u odrasloj dobi. Jedan od najupečatljivijih trenutaka dogodio se kada je pokušao krstiti svoju djecu. Zbog njegovog imena, pojedini svećenici odbili su obaviti obred. U crkvenim knjigama tako je upisano alternativno ime – Tomislav. Taj čin mogao je biti bolan udarac, ali on ga je prihvatio mirno, svjestan da njegov identitet ne zavisi od tuđeg odobravanja.
Umjesto ogorčenosti, izabrao je dostojanstvo. Svoje ime počeo je doživljavati kao znak individualnosti i lične snage. U njemu je vidio podsjetnik da čovjek ne mora biti ukalupljen u očekivanja okoline. Ta unutrašnja sigurnost pomogla mu je i u profesionalnom životu. Kao zavarivač, radi pošten i zahtjevan posao, a njegovo ime često izazove prvi komentar pri upoznavanju. Nekad su to dobronamjerne šale, nekad radoznala pitanja, a ponekad i suptilne provokacije. Ipak, nikada nije dopustio da ga to definiše negativno.
- Posebnu dimenziju cijeloj priči daje činjenica da njegov brat nosi ime Dragoljub, inspirisano Dražom Mihailovićem. Dva imena koja su kroz istoriju stajala na suprotnim stranama, u njihovoj porodici simbolizuju nešto sasvim drugačije. Dok su komšije znali u šali komentarisati “ljubav između Tita i Draže”, braća su odrastala bez tereta ideoloških podjela. U njihovom domu ta imena ne predstavljaju sukob, već pomirenje.
Upravo u tome leži možda i najdublja poruka njihove porodične priče. Ono što je nekada dijelilo narode, kod njih je postalo znak zajedništva. Njihov otac, svjesno ili ne, stvorio je neobičan simbol mira unutar vlastite kuće. I dok su drugi u tim imenima vidjeli politiku, oni su u njima prepoznavali bratsku bliskost.
Tokom godina, Tito Misimović je postao poznat u svojoj sredini. Ljudi ga ne pamte samo zbog imena, već zbog karaktera i odnosa prema drugima. Često ga pitaju osjeća li teret istorije ili nelagodu zbog stalnih asocijacija na prošlost. Njegov odgovor je jednostavan: ime je dio njega, ali ga ne određuje u potpunosti. On je prije svega suprug, otac, radnik i komšija – čovjek od krvi i mesa.
- Ipak, svjestan je da njegovo ime nosi priču. Kada neko izgovori rečenicu poput “Zora se udala za Tita”, osmijehne se, jer zna da iza tih riječi stoji više znatiželje nego zlobe. Naučio je pretvoriti potencijalnu neugodnost u anegdotu. U tome se ogleda njegova snaga – sposobnost da od neobične sudbine napravi prednost.
Danas, gledajući unazad, može reći da mu je ime donijelo više lekcija nego prepreka. Naučilo ga je da prihvati sebe bez zadrške, da ostane smiren pred osudama i da pronađe humor tamo gdje bi drugi vidjeli problem. Od imena koje je moglo biti teret, stvorio je lični pečat i izvor ponosa.
- U vremenu kada se identitet često posmatra kroz tuđe prizme, njegova priča podsjeća da snaga dolazi iznutra. Ime može biti neobično, provokativno ili opterećeno značenjem, ali ono ne određuje čovjekovu vrijednost. Tito Misimović je to dokazao svojim životom – tiho, uporno i dostojanstveno.
Na kraju, njegova sudbina pokazuje da čak i najkontroverznije ime može postati simbol nečeg lijepog. U njegovom slučaju, to je simbol prihvatanja, unutrašnje čvrstine i ljubavi prema porodici. I upravo u tome leži prava snaga njegove priče.
