Osnivač i predsjednik MK Grupe Miodrag Kostić danas je peminuo, a njegova današnja priča o uspjehu ostavila je sve u sali kao da gledaju film. Danas otkrivamo malo više o tome.
Jedan od najuspješnijih poslovnih ljudi jugoistočne Europe, Miodrag Kostić, svoju viziju poslovanja zasjao je kao zvijezdu vodilju mnogim mladim ljudima u potrazi za uspjehom. Čovjek koji će kasnije postati najuspješniji poslovni čovjek jugoistočne Europe već je u sebi nosio poduzetnički duh još od formativnih godina, obilježenih velikom mukom. Tijekom svoje karijere Kostić je bio vrlo aktivan dobrotvor.
- Usredotočio se na podršku obrazovanju, zdravstvu i djeci. Osnovao je DOP program “Podrška obitelji”. Njegova podrška organizacijama poput SOS Dječjih sela i NURDOR-a odnosi se na razne projekte pomoći, donacije hrane i opreme.
Njegova Zaklada Miodrag Kostić osnovana je za izgradnju Palače znanosti, prvog centra za znanstvena istraživanja i popularizaciju znanosti u Srbiji, vrijedna 25 milijuna eura, što predstavlja jednu od najvećih filantropskih donacija na Balkanu. Kostić je uočio zanimljivu paralelu između znanja i svijesti.
Primiti ogromnu količinu informacija, čitati svo smeće na internetu, nije znanje nego informacija. Znanje je kada ga znaš primijeniti – rekao je poznati biznismen. U vrijeme kad je počinjao nije imao drugu opciju – veze u zapošljavanju natjerale su ga da se okrene i pokaže vlastiti poduzetnički duh. Jer dolazio je iz obične, radničke obitelji.
- Moja obitelj je iz Nikšića. Obitelj Kostić posljednja tri stoljeća živjela je u Nikšiću, ali su se nekoliko mjeseci prije mog rođenja preselili u Vrbas. Bili su u potrazi za boljim životom. Došli su ovamo praznih ruku. Majka je bila domaćica, otac je bio prodavač u tvornici namještaja.
Tipična radnička obitelj. Majka mu je neko vrijeme radila kao kuharica u bolničkoj kuhinji, a imali su dvije plate, što je za to vrijeme bilo super – istaknuo je u razgovoru za prestiž portal “The Prestige”. Odrastao je uz baku, a sam je priznao da je bio vražje dijete. Rano sam izašao na ulicu i sve razgledao. Ćale je bio klasičan Crnogorac, grob — čovjek s kojim se nema šale. U djetinjstvu, do dvanaeste godine, bio sam nemirno dijete.
Prije nego što se okrenuo prodaji, vozio je. On je parkirao kamion ispred kuće, a ja, 8-godišnjak, dovezao sam se s čavlom umjesto ključem. U to vrijeme nije bilo hidrauličkih volana, a kako su ulice bile blatne, prikolica koju je vukao kamion pratila me u jarak nakon što sam izgubio kontrolu.
- Nisam pio od 13 godine jer sam tada bio toliko nabrijan da sam se jedva sabrao. Popio sam dvije litre vina od višanja. Bio sam klinički odsutan; jedva su me izbacili. Pio sam rakiju iz bakine smočnice. Našli su me kako ležim. Negdje u petom razredu počeo sam pušiti cigarete.
Za vrijeme ljetovanja kod bake u Crnoj Gori pojela sam dva paketa Lovćena bez filtera. Od tada ga nisam zapalio. Bio je odličan učenik gimnazije u Vrbi; stoga je izboru fakulteta pristupio sa svom dužnom ozbiljnošću. Prijemni ispit položio je bez poteškoća; zapravo, prošao je, osobito u predmetima prirodnih znanosti.
Nikada me otac ili majka nisu poticali da učim. I moj je cilj također bio samo dati godinu za godinom na sveučilištu. Tako sam uspio šepati s najnižim mogućim prosjekom prolaznosti ikada zabilježenim u povijesti koledža: 6,2. Zapad ga je privukao kada je prvi put s majkom otišao u Trst i ugledao poznate traperice i crvene veste koje su se kopčale patentnim zatvaračem. Od tada nije prestao putovati.
– Već tada sam kupio svoj prvi auto, fiat 132; to je kao današnji Bentley, opet na neku posudbu od roditelja, iako sam se rano počeo uzdržavati. Nije mi bilo teško otići u Minhen ili Trst u petak poslijepodne, kupiti tekuću robu – bilo da su to radio-kasetofoni, televizori ili bilo koja druga roba – i donijeti je u Vrbas.
- Tada sam hodao s djevojkom čiji je otac bio učitelj u školi za naše radnike u Münchenu. Družio sam se na razne načine. U početku sam se najviše bavio fizikom. Postoji jedan uvjet: za specijalne jedinice nemojte birati velike nego male i žilave jer su puno izdržljivije.
Ti famozni poslovi bili su jako dobro plaćeni. Trenutni istovar cementa iz kamiona u silos u Vrbasu, kada se ne bi plaćala ležarina. S prijateljem se osamdeset tona istovari u roku od sedam sati. Tri kamiona za vuču. Ipak, toliko prašine ostaje u dlakama u nosu. Zacementiraju se. Za tri dana takvog rada mogao sam zaraditi cijelu očevu plaću.
A on samo sjedi, obori pogled i šuti. Kod crnogorskih očeva uvijek postoji velika distanca između oca i sina. Mama je uvijek brinula i pazila da budem savršeno opran, ispeglan i skuvan – rekao je Kostić. Nakon završetka studija osnovao je privatni dimnjačarski obrt, što je njegovog oca ostavilo u šoku. – Dođem doma s pumpicama i nekim čudima na prikolici, a on kaže ‘idi van! Da ga nisi parkirao u moje dvorište.
Nisam te ja školovao 16 godina da postaneš dimnjačar, nego direktor ozbiljne firme. Kasnije sam promijenio zanimanje i postao proizvođač kokica. Kasnije sam saznao da se neki pojedinac u Mađarskoj razvio i time postao milijunaš. Bio je to vrlo produktivan stroj. Omjer uloženog i dobivenog bio je jedan prema sedam!
- Danas je to sasvim druga priča, ali taj momak je tada bio jedini. Spakirao sam se i otišao s kumom u Mađarsku. Vlasnik tvrtke nije bio dostupan, no zahvaljujući jednoj gospođi iz Mađarice uspjeli smo ući unutra i cijeli strojni crtež sam napravio ručno.
Vratio sam se, unajmio neke inženjere strojarstva i napravio isti stroj. U roku od otprilike dva mjeseca, imao sam dva vlastita kamiona koji su dostavljali kokice. Budući da je bilo mnogo gotovine, ocu je to izgledalo lijepo, ali nije mogao zamisliti da radi za svog sina, ljigavca. Nekako smo ga nagovorili i na kraju mu se svidjelo.
“Mama je to radila proizvodnju, otac je fakturirao i prevozio, a ja sam to organizirao”, opisao je svoje početke Kostić. Istaknuo je da ako se sutra želite baviti nekim privatnim poslom, prvo što god radite je da razmišljate globalno. U poslu morate imati osjećaj za poslovnu priliku, procijeniti ideju i kako je realizirati.
Ja sam, naime, diplomirao na Ekonomskom fakultetu s navedenim prosjekom 6,22, što je slučajno najlošiji prosjek od nas 80 koji smo ga završili u roku (moj je bio 10), a moj diplomski rad je bio Uvod informatičkog sustava u tvornici šećera; dvadeset godina kasnije, učinio sam to. Radio sam 12 sati dnevno više od 30 godina. Radim i na odmoru, što malo tko može podnijeti.
Odavno ne radim za novac nego za uspjeh kao što, uostalom, i slikar slika. U ovom trenutku svaka nova tvrtka je uspjeh. To je nova pobjeda. Ali još uvijek nisam tamo gdje želim biti. Gledajući sada unatrag, radije bih se zaposlio u nekoj solidnoj firmi, doprinosio i polako gradio svoju karijeru te pokušao imati mogućnost primijeniti zanat koji naučim bilo gdje u svijetu. Tako se prije nekoliko godina izrazio Miodrag Kostić.
