Priča koju ćemo podijeliti, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, dirnula je srca mnogih na društvenim mrežama. Naime, ova priča govori o kćeri i njenom ocu koji su razdvojeni razarajućim ratom koji se dogodio na ovim prostorima 1992. godine… Odrasla u kućanstvu s različitim vjerskim uvjerenjima – otac musliman i majka pravoslavka, koja je dijete svećenika – susrela se sa situacijama koje bi mnogi teško razumjeli.
- Nejednakost u njihovim vjerama rezultirala je znatnim previranjima unutar obitelji, a sukob između njihovih tradicija naposljetku je uzrokovao razvod njezinih roditelja čak i prije njezina rođenja. Nakon Aleksandrinog rođenja, njezina se majka susrela s brojnim pritiscima i sukobima koji su rezultirali njezinim smještajem u Zvečansku, ustanovu za nezbrinutu djecu, gdje je provela prve dane.
Ipak, veza između majke i djeteta na kraju se pokazala otpornijom od izazova s kojima su se susreli. Ovaj dirljiv i emotivan početak njezina života poslužio je kao temelj za priču koja je motivirala Alexandru da nastavi pisati, pretvarajući svoje osobno putovanje u riječi koje odjekuju s drugima. Aleksandra Mihajlović trenutno se ostvaruje u različitim ulogama: ona je spisateljica, profesorica srpskog jezika, gotovo doktor nauka, predana supruga, njegovateljica i baka.
- Život ispunjen izazovima, trijumfima i teškoćama krije se ispod brojnih titula, za koje znaju samo rijetki, a posebice njezini najbliži. Mnogi ne znaju da je svoju prvu godinu provela u Zvečanskoj, iskustvo koje je pridonijelo njezinoj otpornosti, empatiji i težnji da svojim pisanjem nadahne i podigne druge koji se susreću sa sličnim problemima. Tu se prisjećamo riječi Danila Kiša koji je primijetio: “Da, da sam odrastao u normalnoj obitelji, nikada ne bih postao pisac.”
Valja napomenuti da je Jelenin otac porijeklom iz Srebrenice i pripadao je uglednoj muslimanskoj obitelji Selmanagić. Njezina majka pripadala je obitelji Blažić, koja je bila katoličkog podrijetla i vukla je porijeklo iz Bratunca. Iako su devedesete bile obilježene neprekidnim sukobima, granice su već bile postavljene. Ova situacija potaknula je značajna pitanja i iz srpske i iz muslimanske perspektive.
- “Kad je istina izašla na vidjelo, moja majka je hitno premještena u Beograd kod moje tete, poznate stomatologinje, dok mi je stric bio profesor i oftalmolog na Medicinskom fakultetu. Unatoč toj podršci, obitelj me ohrabrivala razmišljati o posvojenju, što je mojoj majci bio najveći izazov. Mlada i bez posla, naišla je na tešku situaciju – suočena s trudnoćom koju su svi neshvaćali i djetetom koje su obje strane odbacile, što ju je potaknulo na razmišljanje o odlasku.
“Ja u Zvečanskoj”, razmišlja Aleksandra Mihajlović, koja je vlastita iskustva prenijela kroz likove u svom prvom ostvarenju “Čaranje, čaranje, virenje”. Sada profesorica srpskog jezika i književnosti u srednjoj školi i majka dva odrasla sina, Aleksandra se prisjeća: „Mama je uz Techinu pomoć dobila posao u pančevačkom vodovodu, našla je sobu i došla po mene iz Zvečanske. Sve to vrijeme teta, koja je mamina sestra, pružala je pomoć koliko je mogla, dok se stric distancirao smatrajući da majka preuzima preveliki rizik prihvaćajući me. Sa 16 godina sam otputovao u Sarajevo da potražim oca.
- Dao joj je svoje prezime, ali je prešutio mnoge druge detalje. Dok ju je obitelj Blažić podržavala, obitelj Selmanagić nije je dočekala. Unatoč tome, osjećala je upornu želju da otkrije svoj potpuni identitet, a ponovno povezivanje s ocem bio je posljednji dio koji joj je trebao. U toj dobi odlučila ga je pronaći, ostavljajući po strani sve osjećaje krivnje. Majka je oštro odgovorila, smatrajući da moj susret nije potreban.
Djelovala je zabrinuto, vjerojatno zbog moje emocionalne dobrobiti i možda pomalo samoupletena. Kako je vrijeme prolazilo, moj djed i drugi počeli su se pitati imam li osjećaj praznine, predlažući da se obratim ocu. Zgrabio sam priliku da svom ujaku pojasnim da je odsutnost oca povezana s psihološkom idejom poznatom kao električni kompleks. Objasnio sam da je traženje očinske figure potpuno prirodno i ne utječe negativno ni na koga tko je uključen.
Na put pješice krenula je od Pančeva do Beograda, a potom i do Sarajeva, nošena iskrenom željom da ga vidi. Nakon što je postalo jasno da je odlučna i da se njezina situacija dramatično promijenila, ujak joj je pomogao da dođe do očeve tvrtke, gdje se njihov sastanak dogodio. Kad sam ušao u njegov ured, otkrio sam ga kako sjedi za velikim konferencijskim stolom. Očekivao sam drugačiji ishod, onaj koji bi mogao stvoriti vezu među nama. Naša je rasprava završila na iskrenoj i emotivnoj noti, obilježenoj iskrenim obećanjem da ćemo se sresti često i ostanite u kontaktu.
- Ostao sam u toj nadi, jer sam vječni optimist koji vjeruje u povoljne rezultate. Kao što je navedeno u “Magiji”, “Ja sam veliki vjernik, vjerujem u čuda.” Zaista sam žudio za čudom, ali nažalost, ishod nije bio onakav kakav sam zamišljao. Sa 16 godina Aleksandar se posljednji put susreo s ocem. Nepredviđeni ponovni susret dogodio se na promociji knjige u Sarajevu. Aleksandra je doživjela neobičan susret s članovima obitelji koje nikad nije poznavala.
Unatoč tome što ima dvije polusestre s očeve strane s kojima ne komunicira, oduvijek je željela izgraditi odnos s njima. Osim toga, upoznala je brata i sestru svoje tete na događaju koji je izgledao gotovo kao scena iz filma. Aleksandra se prisjetila kako je željela da promocija njenog prvog romana u Sarajevu bude nesvakidašnja jer je taj grad za nju veoma važan. Događaj je privukao znatnu publiku, a mnogi su došli iz Bratunca i Srebrenice.
- Za Aleksandru je rastanak s ocem bio izazovno iskustvo. Umro je 2011., a njezin posljednji pokušaj da stupi u kontakt s njim naišao je na šutnju. Nekoliko godina prije njegove smrti, pokušala se povezati s njim, ali ta je interakcija postala jedan od najizazovnijih trenutaka s kojima se suočila u životu. Saznavši za njegovu tešku bolest, odlučila mu je napisati pismo. Brzo joj je postalo jasno da se on radije suzdržava od komunikacije, imajući svoje razloge za takav izbor. Kako je vrijeme prolazilo, nije dobila nikakav odgovor.
To je označilo zaključak njezine duboke želje za bliskom vezom s ocem. – Moj roman ‘Zapričavanje’ počinje pismom mom ocu – priča Aleksandra. “Saznao sam da je kritično bolestan i da mu je preostalo malo vremena. Ostao sam u nadi da ćemo se na kraju imati priliku sresti i razgovarati, pa sam mu odlučio napisati pismo, vjerujući da će nam neka univerzalna sila omogućiti da se ponovno ujedinimo. Nažalost, do tog sastanka nikada nije došlo. Aleksandra je do sada objavila pet knjiga, uključujući tri romana, knjigu za djecu i zbirku poezije. Trenutno je usredotočen na izradu enciklopedije o srednjovjekovnim srpskim vladarima, pokazujući svoju posvećenost povijesnim i kulturnim temama.
