Gosti su mislili da uživaju u vrhunskim domaćim delicijama, ali istina je bila daleko drugačija. Ono što je otkrila inspekcija šokiralo je i lokalno stanovništvo i turiste. Presuda je stigla brzo, a kazna je bila sve samo ne simbolična.
- U jeku turističke sezone, kada ugostitelji nastoje ponuditi najbolje od domaće gastronomije, jedan restoran na jadranskoj obali našao se u središtu ozbiljnog skandala. Umjesto autentičnih proizvoda koji nose snažan pečat tradicije i kvaliteta, gostima su servirane znatno jeftinije zamjene, dok su cijene ostale one koje prate originale. Ovaj slučaj otvorio je pitanje povjerenja između ugostitelja i potrošača, ali i pokazao koliko je važno poštivanje propisa u prehrambenoj industriji.
Poljoprivredna inspekcija iz Splita tokom nadzora ugostiteljskog objekta u Vodicama utvrdila je ozbiljne nepravilnosti u ponudi predjela. Gosti su, prema jelovniku i usmenoj prezentaciji osoblja, vjerovali da naručuju čuveni paški sir, proizvod sa zaštićenom oznakom porijekla, poznat po specifičnom okusu koji duguje ovčjem mlijeku i paškim pašnjacima. Međutim, umjesto toga, na tanjirima se našao tvrdi sir džiugas, industrijski proizvod od kravljeg mlijeka, porijeklom iz Litvanije.
Slična praksa zabilježena je i kod drugog proizvoda koji ima snažnu simboliku dalmatinske kuhinje. Pod nazivom „dalmatinski pršut“, koji također nosi zaštićenu oznaku geografskog porijekla, gostima je poslužen industrijski dimljeni suhomesnati proizvod iz velikog mesnog pogona. Taj proizvod, pakovan u standardna pakovanja od 500 grama, ne ispunjava osnovne kriterije koji definišu pravi dalmatinski pršut, kako po načinu proizvodnje, tako i po sastojcima.
- Posebno je problematična bila činjenica da su cijene bile formirane kao da se radi o originalnim, zaštićenim proizvodima. Predjelo s pršutom naplaćivano je 12 eura, dok je sir dostizao cijenu od 10,6 eura. U maloprodaji, isti ti proizvodi koštaju višestruko manje, jer se industrijski pršut i sir džiugas mogu kupiti za oko 10 eura po kilogramu ili pakovanju. Razlika između stvarne vrijednosti i naplaćene cijene jasno je ukazivala na obmanu.
Sud je u svom obrazloženju naveo da se radi o svjesnom dovođenju potrošača u zabludu. Gosti su, vjerujući da konzumiraju proizvode sa zaštićenim porijeklom, bili spremni platiti više, ne znajući da dobijaju zamjenu znatno nižeg kvaliteta. Zbog toga je restoranu izrečena novčana kazna u iznosu od 3.980 eura, dok je odgovorna osoba, tridesetsedmogodišnji D. Č., kažnjena sa dodatnih 660 eura.
Inspekcija je u svom nalazu otišla i korak dalje, navodeći detalje koji dodatno potvrđuju nepravilnosti. Sporni pršut sadržavao je konzervans E250, aditiv koji je strogo zabranjen u proizvodnji pršuta sa zaštićenom oznakom Evropske unije. Takođe, u procesu njegove proizvodnje nije korištena morska so, koja je jedan od ključnih elemenata tradicionalnog dalmatinskog pršuta, već obična kuhinjska so. Ovi detalji jasno su pokazali da proizvod nema veze s tradicionalnim postupkom koji se prenosi generacijama.
- Ovaj slučaj izazvao je burne reakcije u javnosti, posebno među ljubiteljima domaće gastronomije i lokalnim proizvođačima. Zaštićene oznake porijekla postoje upravo kako bi se sačuvala autentičnost proizvoda, ali i kako bi potrošači znali šta tačno plaćaju. Kada se ta pravila krše, ne narušava se samo povjerenje gostiju, već i ugled cijele regije.
Stručnjaci ističu da ovakvi primjeri nisu samo pitanje pojedinačne prevare, već i sistemske odgovornosti. Pravilno označavanje hrane i transparentnost u ponudi nisu stvar dobre volje, već zakonska obaveza. Potrošači imaju pravo na tačne i potpune informacije, posebno kada se radi o proizvodima koji nose oznake kvaliteta i tradicije.
- Na kraju, ovaj događaj služi kao snažno upozorenje svim ugostiteljima. Kratkoročna dobit ostvarena obmanom može dovesti do dugoročnih posljedica, kako finansijskih, tako i reputacijskih. Povjerenje gostiju teško se gradi, a lako gubi, a kazne i sudske presude samo su jedan dio cijene koju donosi nepoštivanje propisa. Za potrošače, ovo je podsjetnik da budu oprezni i informisani, jer pravo na istinu ne bi smjelo biti luksuz, već standard.
