Decenijama nakon što je jedna država nestala s mape, i dalje se otkrivaju detalji o trenutku kada je sve počelo da se raspada. Posljednje riječi čovjeka koji je držao Jugoslaviju na okupu bude pitanja, sumnje i emocije koje ni danas nisu utišale svoj odjek. U nastavku slijedi priča koja je dugo ostajala skrivana iza zatvorenih vrata.
- Priča o posljednjim danima Josipa Broza Tita ponovo se otvara kao rana koja nikada nije do kraja zacijelila. Godinama nakon njegove smrti, javnost i dalje traži odgovore, možda zato što se u tim trenucima prepliću lične tragedije, političke tenzije i istorijska pitanja koja su oblikovala čitav region. Iako je prošlo više od četiri decenije, emocionalni naboj tih dana i danas se osjeća u kolektivnom pamćenju nekadašnje Jugoslavije.
Objava koja je 4. maja 1980. zatresla svaki dom — „Umro je drug Tito“ — postala je jedan od ključnih trenutaka koji se pamte kao granica između dvije epohe. Televizijski ekrani uokvireni crnim rubom nisu bili samo simbol žalosti, već i znak da država ulazi u vrijeme neizvjesnosti. Za milione ljudi, činilo se kao da se gasi figura koja je godinama važila za stub stabilnosti. Tito nije bio samo predsjednik; bio je slika jedinstva, čovjek za koga su mnogi vjerovali da svojim autoritetom uspijeva držati na okupu složeni mozaik republika, naroda i kultura.
Iza državničke veličine, međutim, odvijala se drama koju javnost tada nije mogla naslutiti. Njegovo zdravlje, već narušeno godinama, počelo je naglo da se pogoršava. Dugotrajne srčane tegobe, dijabetes i loša cirkulacija doveli su ga u stanje u kojem je svaki dan bio borba između organizma koji slabi i medicinskog tima koji pokušava nemoguće. Najteži trenutak stigao je kada se pojavila gangrena na nozi. Ljekari su, svjesni da je situacija izmakla kontroli, bili prisiljeni da donesu odluku koju su svi željeli izbjeći — amputaciju. Iako je operacija obavljena početkom 1980. godine, njegovo tijelo se više nije uspjelo oporaviti.
- Nakon što je ostao bez snage, Tito je postupno izgubio i moć govora. Medicinske intervencije više nisu donosile ni nadu ni olakšanje. Upravo u tim trenucima, tihim i teškim, prema svjedočenju doktora Milomira Stankovića, izgovorene su posljednje riječi koje će kasnije poprimiti gotovo simboličnu težinu. Stanković, tada mladi ljekar koji se nalazio uz njegov krevet, jedini je bio prisutan kada je Tito nakratko otvorio oči, pogledao oko sebe i rekao: „Šta sve ovo treba da znači!“ Rečenica kratka i zagonetna, izrečena u trenutku potpunog sloma, ostala je upamćena kao posljednji trag njegove svijesti.
Te riječi i danas bude pitanja. Da li su bile upućene ljekarima koji su se borili da mu produže život? Sudbini koja ga je stigla? Državnicima koji su tih dana prolazili kroz bolnicu? Ili su možda bile vrsta unutrašnjeg krika, suočavanja sa činjenicom da moćan čovjek prvi put više ništa ne može promijeniti. Njegova nemoć bila je kontrast čitavoj njegovoj karijeri, godinama tokom kojih je predstavljao snagu i kontrolu.
Nakon što je preminuo u Ljubljani, tijelo je prevezeno Plavim vozom u Beograd. Stanice duž pruge bile su ispunjene ljudima koji su ćutke stajali, neki u uniformama, neki u radničkim odijelima, mnogi sa cvijećem u rukama. U Skupštini Jugoslavije, kolona građana nije prestajala satima; tišina je bila duboka, gotovo sveta. Sahrana koja je uslijedila ušla je u istoriju kao jedno od najvećih državnih okupljanja ikada zabilježenih. Više od 200 svjetskih lidera, kraljeva i predsjednika došlo je da oda počast čovjeku koji je u međunarodnoj politici imao posebno mjesto. Bio je to trenutak u kojem je Jugoslavija posljednji put djelovala snažno, jedinstveno i nepokolebljivo pred očima svijeta.
- Iz današnje perspektive, njegove posljednje riječi zvuče gotovo kao upozorenje. Dok je ležao u bolničkoj sobi, zemlja koju je decenijama držao na okupu već je potresala nevidljiva seizmika političkih razmirica, ekonomskih problema i međunacionalnih tenzija. Kao da je u tom posljednjem trzaju svijesti osjetio ono što će se neminovno dogoditi — raspad države koja će samo nekoliko godina nakon njegove smrti skliznuti u sukobe, krize i podjele.
Mediji su se godinama vraćali tim trenucima, analizirajući ih iz različitih uglova. Dokumentarci na RTS-u istraživali su spoj politike i medicine koji je obilježio njegov posljednji period života, dok su u dnevnim novinama i nedjeljnicima istoričari pokušavali povezati lični pad jedne figure sa padom cijelog sistema. U tekstovima koji su objavljivani u Blicu često je naglašavano da posljednje riječi velikih lidera ostaju kao simboli svojih vremena, kao kratki rezovi koji otkrivaju duh epohe. Analize u Dnevnom Avazu podsjećale su da se kraj jedne ere nikada ne događa u jednom trenutku, već se gomila, tiho, godinama prije nego što postane očigledan.
- Danas, više od četrdeset godina kasnije, Tito ostaje figura koja izaziva podijeljene emocije. Za jedne je ostao vizionar koji je uspijevao spojiti različitosti, za druge je bio autoritarni čuvar sistema. Ali bez obzira na različita tumačenja, ne može se poreći da je njegov odlazak označio prelomni trenutak koji je promijenio tok historije.
A rečenica „Šta sve ovo treba da znači!“ ostala je da lebdi između legende, istorije i lične tragedije. Postala je ne samo njegov lični kraj, već i neformalni uvod u vrijeme koje je neumitno dolazilo — vrijeme u kojem Jugoslavije više neće biti.
