Bio je lice koje su svi prepoznavali, ali čovjek iza tih uloga ostao je enigma. Njegov glas, pogled i karizma obilježili su jednu epohu, dok su detalji iz privatnog života godinama ostajali skriveni. Iza scene, vodio je bitke o kojima se malo govorilo.
- Život Josifa Tatića ostao je upamćen kao spoj izuzetnog talenta, snažne ličnosti i tihe misterije koja je pratila njegov privatni svijet. Iako je bio jedno od najprepoznatljivijih lica jugoslovenskog filma i televizije, mnogo toga o njemu javnost nikada nije do kraja saznala. Upravo ta kombinacija umjetničke veličine i lične povučenosti učinila ga je posebnom pojavom na sceni.
Rođen sredinom aprila 1946. godine u Novom Sadu, odrastao je u porodici u kojoj je gluma bila način života. Njegovi roditelji, Branko i Hristina, već su imali izgrađena imena u teatarskim krugovima, pa je umjetnost bila prirodno okruženje u kojem je sazrijevao. Ipak, njegov put nije od samog početka bio usmjeren ka sceni. Kao mladić je pokazivao interesovanje za sport, naročito za boks. Međutim, nakon nekoliko teških poraza u ringu, shvatio je da njegova prava borba ne leži u fizičkoj snazi, već u izrazu i emociji. Treći nokaut bio je prekretnica koja ga je zauvijek udaljila od sporta i približila glumi.
- Upis na Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu bio je logičan korak. Tamo je oblikovao svoj umjetnički identitet i izgradio stil koji će kasnije postati njegov zaštitni znak. Ugledao se na velike svjetske glumce, a posebno je cijenio energiju i harizmu Hemfrija Bogarta. U njegovoj interpretaciji likova uvijek je postojala doza suptilne ironije i dubine, nešto što se nije moglo naučiti – to je jednostavno nosio u sebi.
Publika ga je zavoljela kroz serije i filmove koji su obilježili jedno vrijeme. Uloge u ostvarenjima poput „Grlom u jagode“, „Bolji život“, „Jataganci“, kao i u kultnim filmovima „Balkanski špijun“ i „Tesna koža“, učvrstile su njegov status zvijezde. Njegova pojava na ekranu bila je dovoljna da scena dobije težinu i autentičnost. Ipak, iza reflektora se nalazio čovjek koji je pažljivo čuvao svoj privatni prostor.
O njegovom porodičnom životu govorilo se malo i oprezno. Bio je dva puta u braku i imao dvije kćerke, Jelisavetu i Hristinu, koje su predstavljale centar njegovog svijeta. Iako nije volio da izlaže emocije javnosti, bliski ljudi su znali koliko mu porodica znači. Uprkos boemskom imidžu, uloga oca bila mu je jedna od najvažnijih u životu.
- Njegova boemska priroda bila je gotovo legendarna. Volio je duge razgovore, zadimljene kafane i društvo neobičnih ljudi. Među njegovim prijateljima mogli su se naći pisci, advokati, pa čak i piloti – ljudi različitih profesija, ali slične širine duha. Često je govorio o težini umjetničkog poziva, ističući da slava ne donosi uvijek unutrašnji mir. U tim razgovorima znao je biti i duhovit i gorak, svjestan kontradikcija koje nosi život glumca.
Njegove kolege su rado prepričavale anegdote koje su oslikavale njegov karakter. Jedna od njih vezana je za susret s patrijarhom Pavlom. Iako je bio deklarisani ateista, prišao mu je da se javi, a kasnije se uz osmijeh vratio društvu uz komentar da ga patrijarh nije prepoznao. U toj situaciji ogledala se njegova duhovitost, ali i specifičan odnos prema vjeri i životu. Nije bio religiozan u klasičnom smislu, ali je imao vlastitu, tihu duhovnost.
Nažalost, godine provedene u uživanju u cigaretama i alkoholu ostavile su trag na njegovom zdravlju. Iako je u jednom periodu, naročito nakon rođenja mlađe kćerke, pokušao da promijeni navike i posveti se sebi, posljedice dugogodišnjeg boemskog života bile su neminovne. Njegovo tijelo više nije moglo pratiti energiju koju je nosio u sebi.
- Iznenadna smrt 8. februara 2013. godine zatekla je mnoge. Preminuo je u svom domu u Beogradu, tiho, daleko od scene na kojoj je proveo najveći dio života. Vijest o njegovom odlasku odjeknula je regionom, podsjetivši publiku koliko je snažan trag ostavio. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu, ali njegova umjetnost nastavila je da živi kroz reprize, snimke i sjećanja.
Ono što Josifa Tatića izdvaja nije samo niz upečatljivih uloga, već i autentičnost koju je unosio u sve što je radio. Njegov život bio je spoj ljubavi prema umjetnosti, borbe sa sopstvenim slabostima i duboke privrženosti porodici. Bio je čovjek kontrasta – istovremeno snažan i ranjiv, duhovit i zamišljen, javna ličnost i privatna enigma.
Danas, godinama nakon njegove smrti, publika ga se i dalje sjeća s posebnom toplinom. Njegove replike i likovi ostali su dio kolektivnog pamćenja, dok priče o njegovom životu nastavljaju da intrigiraju nove generacije. U svijetu koji se brzo mijenja, ostaje uspomena na glumca koji je znao da svakom liku podari dušu, a svakom trenutku na sceni težinu istine.
- I možda je upravo u tome tajna njegove trajne privlačnosti – u sposobnosti da bude stvaran, sa svim svojim manama i vrlinama. Jer iza svakog velikog umjetnika stoji čovjek, a Josif Tatić je bio upravo to: čovjek koji je živio punim plućima, volio snažno i ostavio neizbrisiv trag.
