Moj suprug i ja svmo živjeli u trenutku čiste sreće tokom ljeta 2017. godine. Saznala sam da sam trudna kada su se na testu za trudnoću pojavile dvije ružičaste crte.
Naša prva kći stigla je 2014. godine – planirano, s nestrpljenjem i neizmjernom radošću. Bila je savršena u svakom pogledu i unijela je toplinu u naš život. Tri godine kasnije ponovo sam ostala trudna gotovo odmah i vjerovali smo da se našoj sreći pridružuje još jedno dijete. No, radost nije dugo trajala. Tijekom pregleda u devetom tjednu saznali smo da bebi srce više ne kuca. Moje tijelo i dalje je pokazivalo sve znakove trudnoće, ali istina je bila neumoljiva – život se ugasio. Osjećaj šoka i nevjerice teško je opisati. Morala sam proći kroz sve faze tuge: poricanje, ljutnju, krivnju, pa tek onda postupno prihvaćanje.
Nedugo nakon toga ponovo sam ostala trudna. Ovoga puta bila sam sigurna da će sve biti drukčije. Osjećala sam da beba raste zdrava – simptomi su bili snažni: jutarnje mučnine, osjetljive grudi, promjene raspoloženja i iscrpljenost. Svaki neugodan osjećaj doživljavala sam kao znak da tijelo reagira ispravno i da trudnoća napreduje. Vjerovala sam da mučnine znače snažan život u meni.
Naša tada četverogodišnja kći s veseljem je prihvatila ideju da postane starija sestra. Čitala je slikovnice o sestrinstvu, pokazivala na bebe na ulici i pokušavala ih nasmijati gugutavim glasovima. Iako smo suprug i ja već odabrali imena, ona se zabavljala smišljanjem nadimaka. Govorila je kako će pomagati bebi i brinuti o njoj. Kuća nam je bila ispunjena smijehom, planovima i snovima.
Ali, baš kao i prvi put, tijelo nije prepoznalo da srce nikada nije počelo kucati. Doživjela sam još jedan spontani pobačaj. Ovoga puta bol je bila dublja. Osim tuge zbog izgubljenog djeteta, osjećala sam i veliku krivnju. Krivila sam sebe što sam prerano podijelila vijest s našom kćeri. Pitala sam se zašto nisam čekala, zašto nisam bila razboritija. U mislima sam ponavljala: „Kako sam mogla biti tako naivna?“
Povratka više nije bilo. Morali smo joj reći istinu. Znali smo da ne smijemo slagati, jer bi osjetila da nešto nije u redu. Odlučili smo koristiti metaforu koju dijete može razumjeti – rekli smo joj da je beba poput sjemena posađenog u vrtu. Neka sjemena izrastu u prekrasne biljke, ali neka jednostavno ne uspiju.
Moja mala djevojčica me pogledala velikim očima i tihim glasom rekla: „U redu je, mama. Posadit ćemo još jedno sjeme i izrast će nova beba.“ Položila je ruke na moje lice i dodala: „Ali to je stvarno tužno.“ Te riječi odražavale su nevjerojatnu dječju sposobnost da u istom dahu spoji tugu i nadu.
Iako sam osjećala bol kakvu je teško opisati, shvatila sam nešto dragocjeno – djeca imaju nevjerojatnu moć da prihvate život onakav kakav jest. Njena jednostavna rečenica donijela mi je utjehu koju nisam očekivala.
Proći kroz gubitak djeteta dva puta u kratkom razdoblju ostavilo je ožiljak koji će uvijek ostati. No, u isto vrijeme naučila sam koliko je važna ljubav i podrška obitelji. Moj suprug bio je uz mene na svakom koraku. Naša mala djevojčica, iako premlada da shvati složenost života i smrti, pružila mi je snagu na svoj djetinji način.
Shvatila sam da tuga i nada mogu postojati zajedno. Da gubitak ostavlja neizbrisiv trag, ali ne znači i kraj snova. Ponekad upravo dječja nevina mudrost zna biti najljekovitija od svega.
