Tri decenije je živjela bez odgovora, ali nije prestala tražiti. Kada je zazvonio telefon, nije ni slutila da će joj jedan poziv promijeniti život. Ono što se dogodilo nakon toga dirnulo je milione ljudi širom svijeta.
- Ovo je priča o majci čija je borba trajala duže od tri decenije i o snazi ljubavi koja nije pokleknula ni pred vremenom, ni pred razočaranjima. Priča Li Đingzi nije samo lična ispovijest jedne žene, već svjedočanstvo o ljudskoj istrajnosti koja nadilazi granice logike i razuma. Njena potraga za sinom, započeta u jednom trenutku užasa i gubitka, pretvorila se u simbol nade za mnoge porodice koje su prošle kroz sličnu sudbinu.
Sve je počelo 1988. godine u kineskom gradu Ksijanu, kada je njen dvogodišnji sin Mao Jin nestao ispred porodične kuće. Taj trenutak zauvijek je promijenio njen život. Dani su se pretvorili u godine, a godine u decenije, ali majčina nada nije blijedjela. Uprkos neizvjesnosti, strahu i nebrojenim noćima bez sna, Đingzi je vjerovala da će se njen sin jednog dana vratiti. Ta vjera bila je njen oslonac u trenucima kada su svi razumni razlozi govorili suprotno.
- Tokom 32 godine potrage, suočila se s više od 300 lažnih tragova. Svaka nova informacija donosila je kratkotrajnu nadu, a zatim novi talas bola kada bi se ispostavilo da trag ne vodi nigdje. Ipak, ni jedno razočaranje nije bilo dovoljno da je zaustavi. Njena istrajnost postala je jača od umora, bola i razuma, jer za majku, odustajanje nikada nije bilo opcija.
Vremenom, njena borba je prerasla ličnu tragediju. Đingzi je postala glas i oslonac roditeljima čija su djeca nestala. Uspostavila je mrežu volontera, sarađivala s organizacijama i neumorno širila svijest o problemu nestale djece. Njena energija i odlučnost pomogle su brojnim porodicama da ponovo pronađu nadu, čak i onda kada su izgledi bili minimalni. Ona nije tragala samo za svojim sinom, već je nosila teret nade i za druge.
Godine 2009. pojavila se nova mogućnost. Kineska vlada formirala je nacionalnu DNK bazu podataka, što je otvorilo vrata brojnim neriješenim slučajevima. Iako je i tada dobijala netačne ili neprovjerene informacije, Đingzi je nastavila vjerovati. Svaki novi pokušaj bio je dokaz njene nepokolebljive volje i majčinske ljubavi koja ne poznaje granice.
- A onda, 2025. godine, stigao je poziv koji je promijenio sve. DNK analiza potvrdila je ono čemu se nadala više od tri decenije – Mao Jin, sada odrastao muškarac koji živi u Čengduu, bio je njen sin. Iako je vijest bila ispunjena radošću, donijela je i strah. Pitanja su se nizala – hoće li je prepoznati, hoće li je prihvatiti, hoće li je zvati majkom?
Susret je zakazan za 18. maj 2025. godine. U tim trenucima iščekivanja, Đingzi je osjećala mješavinu radosti i nesigurnosti. Međutim, sve sumnje nestale su u jednom trenutku. Kada su se konačno ugledali, Mao Jin je potrčao prema njoj, izgovorio riječ koju je čekala 32 godine – „majko“ – i zagrlio je. Taj zagrljaj vratio je izgubljeno vrijeme i zapečatio priču koja je godinama bila ispunjena bolom.
- Ova priča nadilazi granice lične sreće. Ona je podsjetnik na snagu majčinske ljubavi koja ne poznaje umor ni predaju. Đingzi nije pronašla samo svog sina, već je tokom godina pomogla mnogima da pronađu svoju djecu ili barem ponovo pronađu nadu. Postala je simbol istrajnosti i dokaz da vjera, koliko god dugo trajala, može donijeti nevjerovatne ishode.
Njena životna borba pokazuje da čak i u najmračnijim trenucima postoji svjetlo koje vodi naprijed. Ljubav, kada je iskrena i bezuslovna, može nadjačati vrijeme, udaljenost i sudbinu. Đingzijeva priča ostaje trajni podsjetnik da se ponekad najveća čuda događaju onima koji nikada ne prestanu vjerovati.
