Nakon sahrane, jedno pitanje često ostaje da lebdi u tišini doma. Mnogi se s njim bore danima, pa i mjesecima. Odluka koju donosiš tada može biti teža nego što iko govori naglas.
- Nakon što se vrata zatvore za posljednjim gostima i kuća utihne, mnogi se suočavaju s pitanjima za koja nisu znali da će boljeti gotovo jednako kao i sam gubitak. Smrt voljene osobe ne donosi samo prazninu, već i niz tihih odluka koje čekaju u svakodnevnim predmetima. Među njima se gotovo uvijek pojavi dilema šta učiniti s odjećom, obućom i ličnim stvarima onoga koga više nema. Iako se čini kao praktično pitanje, ono je duboko emotivno i nosi težinu uspomena, dodira i zajedničkih trenutaka.
Predmeti koje je neko nosio nisu samo tkanina ili obuća složena u ormaru. U njima ostaje miris, toplina i osjećaj prisutnosti. Jedna košulja može podsjetiti na zagrljaj, par cipela na zajedničke šetnje, a sat na vrijeme provedeno zajedno. Zato odluka o tim stvarima često postaje simbol oproštaja, a ne puko raspremanje doma. Mnogi ljudi se tada pitaju da li je prerano, da li čine ispravno ili da li će nečim povrijediti uspomenu na pokojnika.
- U tradicionalnim shvatanjima, naročito na Balkanu, lične stvari preminule osobe imale su posebno značenje. Smatralo se da one zadržavaju dio energije svog vlasnika, kao tihi trag njegovog boravka na ovom svijetu. Zbog toga su se nekada praktikovale metode koje danas djeluju surovo, poput spaljivanja garderobe. Ipak, te radnje nisu nastajale iz nepoštovanja, već iz straha, neznanja i želje da se duši omogući mir. Ljudi su vjerovali da se prekidanjem veze s predmetima olakšava i prekid s ovim svijetom.
Posebno važan period u narodnim vjerovanjima bio je četrdeset dana nakon smrti. Smatralo se da tokom tog vremena duša još uvijek boravi blizu doma i bližnjih. Zbog toga se savjetovalo da se garderoba ne dira, ne pomjera i ne poklanja dok taj period ne prođe. Netaknute stvari bile su znak strpljenja i poštovanja, a tišina u kući oblik molitve bez riječi. U nekim domovima odjeća je pažljivo slagana u posebnu prostoriju, uz ikone i svijeće, kao tihi znak sjećanja.
- Vremenom su se običaji mijenjali, a s njima i odnos prema gubitku. Savremeni pogled na tugu sve češće naglašava lični doživljaj i potrebu da se bol pretvori u nešto smisleno. Danas mnoge porodice biraju da garderobu i lične stvari pokojnika poklone onima kojima su potrebne. Taj čin se ne doživljava kao odricanje, već kao produžetak dobrote osobe koja je otišla. Darivanje postaje način da se ljubav ne zadrži u ormaru, već da nastavi živjeti kroz drugačiji oblik.
Mnogi u tome pronalaze utjehu. Pomisao da će nečija jakna grijati nekoga u hladnim noćima ili da će cipele ponovo hodati nečijim putem donosi osjećaj da smrt nije kraj svega. Na taj način uspomena ne blijedi, već se širi i prelazi u tiha dobra djela. Bol ne nestaje, ali dobija smisao koji olakšava nošenje s njom.
Stav crkve prema ovom pitanju uglavnom je jednostavan i nenametljiv. Ne postoje stroga pravila koja nalažu šta se mora učiniti s odjećom pokojnika. Najčešće se savjetuje da se stvari podijele siromašnima ili onima u potrebi, jer se takav čin smatra djelom ljubavi i milosrđa. Naglasak je uvijek na molitvi, sjećanju i miru duše, a ne na materijalnim predmetima. Ono što ostaje važno jeste namjera i mir u srcu onih koji ostaju.
- Ipak, nijedno učenje ne može umanjiti emocionalnu težinu tog trenutka. Za mnoge ljude suočavanje s garderobom pokojnika jedan je od najtežih koraka u procesu tugovanja. Neki jednostavno nisu spremni da se odmah oproste od tih stvari. Drugi biraju da zadrže nekoliko predmeta – šal, košulju, sat – kao lični simbol povezanosti. To nije slabost, već prirodna potreba da se tuga odvija vlastitim ritmom.
Ne postoji univerzalno rješenje koje bi odgovaralo svima. Svaka porodica tuguje drugačije i ima pravo da donese odluku koja joj donosi mir. Nekima je važno poštovati tradiciju i sačekati određeno vrijeme. Drugima olakšanje dolazi kroz brzo darivanje. Treći biraju sredinu – dio zadrže, dio poklone, a dio s vremenom puste.
- Najvažnije je da odluka ne bude donesena zbog pritiska okoline ili osjećaja da se „mora“. Tuga nema rok trajanja, niti pravila koja važe za sve. Predmeti mogu čekati onoliko dugo koliko je potrebno. Ono što zaista ostaje nije odjeća, već ljubav i sjećanje, a oni ne zavise od ormara, već od srca.
