Milan Topalković Topalko, renomirani pjevač pop industrije, afirmirao se kroz popriličan vremenski period. Značajno je da je stalno isticao svoje skromne početke i nikada se nije sramio zbog svog siromašnog podrijetla.
Na svom profesionalnom putu Topalko je dosljedno odbijao nemoralne prijedlozi koji su mu se našli na putu. Istaknuo se podržavajući svoje vrijednosti i neutralnost, dajući osobno zadovoljstvo iznad svega. Nasuprot tome, on nepokolebljivo tvrdi da njegove odluke nikada nisu bile, niti će ikada biti, motivirane isključivo željom za novčanim profitom. Najveću radost koju doživljava proizlazi iz spokojne zabave pecanja dok sjedi na svom brodu.
Njegova marljiva radna etika očituje se u njegovoj spremnosti da preuzme različite odgovornosti, poput obrade tla, uzgoja usjeva i brige o stoci, što pokazuje i sudjelovanje u televizijskom reality programu “Farma”. Osim toga, veliko mu je zadovoljstvo suzdržavati se od pjevanja dulje vrijeme osim ako uvjeti ne zadovoljavaju njegove precizne kriterije. Na svom profesionalnom putu susretao se s brojnim teškim okolnostima koje su ga često dovodile u nepovoljne situacije.
U posljednje vrijeme kruže žamori o njegovom nezadovoljstvu višim državnim dužnosnicima, popraćeni primjetnim padom predanosti poslu. Tijekom gostovanja u talk showu “Pričaonica” Topalko i Sanja Ćulibrk ispričali su brojne zadivljujuće anegdote, a jedna od njih je i Milanov susret s Oljom i Đoletom Balašević. Naime, tijekom glazbenog natjecanja “Zvezde Granda”, Milan je otvoreno iskazao svoje duboko divljenje Balaševićevoj glazbi i usrdno zatražio da cijenjeni umjetnik sklada pjesmu isključivo za njega, što je neosporno iskustvo koje je udahnulo novi život njegovoj karijeri.
Neočekivano, moj telefon počinje zvoniti, navodeći me da pristojno odgovorim s “Kako vam mogu pomoći?” Na moje zaprepaštenje, prijateljski me glas s druge strane veselo pozdravlja s “Dobar dan gospodine, ovdje Olivera Balašević”. Pomalo zbunjen, ponovno pitam: “Molim?” Strpljivo ponavlja “Ja sam Olivera Balašević.
Potaknut radoznalošću, nastavljam sa svojim upitom: “Je li ona Olivera?” Glas, ispunjen sigurnošću, odgovara: “Uistinu.” I tako počinje moj prvi susret sa suprugom Đoleta Balaševića Topalke, draga uspomena koja mi ne izmami osmijeh na lice. Zaintrigiran i prisiljen, ne mogu a da ne upitam: “Koje korake moram poduzeti da bih dobio cijenjenu privilegiju ove vrlo žuđene časti?” Nastavlja prepričavati situaciju: “U udobnosti vlastitog doma, predložio je, ‘Đola, zašto ne uputiti poziv Topalki na divnu šalicu kave? Imamo nešto od najveće važnosti što mu želimo priopćiti.
Sljedećeg dana, Milanov entuzijazam bio je opipljiv jer je gorljivo pristao otpratiti Olivera do njihovog doma u Novom Sadu. Održao je riječ i stigao po planu. Čim sam ušao, odmah sam osjetio Oljino prisustvo, ali od Đoleta nije bilo ni traga. Promatrajući svoje okruženje, nisam se mogao otresti osjećaja da se protiv mene odvija podla shema.
Razaranje koje sam osjetio bilo je ogromno zbog čiste nevjerojatnosti okolnosti. Svaki put kad se raspitam gdje se netko nalazi, odgovor je stalno: “Trenutno su u supermarketu, kupuju sok.” Unatoč ovom eksplicitnom objašnjenju, uvlači se dugotrajna sumnja koja me tjera da se zapitam jesam li prevaren ili ne i postoji li mogućnost tajnog nadzora u igri.
Po dolasku čovjeka natovarenog torbama, srdačno ga pozdravljam i pitam: “Mogu li te zagrliti?” Na to on odgovara: “Naravno, nisam znao za tvoju sklonost upijanju.” Unatoč tome, ne dajem posebnu prednost bilo kojem soku ili napitku; moja jedina želja je uživati u vašoj prisutnosti.
